Umro je Hadžo u narodu popularni Adžika

Umro je Hadžo u narodu popularni Adžika. Otišao je jedan od naših posljednjih čobana. Bio je simbol sela i seljačka legenda. Umukle su njegove dvojnice koje nam je znao i kroz caršiju zasvirati da narod opomene da ne napušta selo jer bez sela se ne može opstati, kako je govorio. A kad bi ga pitali zašto svira po gradu, on bi odgovarao: “ Možda ce nekog povući želja da se vrati u nađa sela, u onu ljepotu“. Otisao je Adžika da čuva nebesku jagnjad. Umro je on još onog dana i časa kad je prodao posljednju ovcu. Tada je umrla njegova duša a samo njegova sjena je jos lebdjela pustim pašnjacima. Zidao je on i zazidao mnoge doline oko Boljanića da ljudi vide šta može pojedinac uraditi ako svaki dan samo 2-3 kamena uzida. I kako je objašnjavao znatiželjnicima „da ljudi mogu tu zatvoriti stoku dok ne obave kakav drugi posao“. Bio je veliki ljubitelj prirode i sveg živog što po njoj gamiže. A njegova šuma Liješće je po urednosti više ličila kakvom nacionalnom parku nego seoskom gaju. Mnogo bolje i jače je on razumio prirodu i njenu ravnotežu od svih stručnjaka i političara. Govorio je: „Vidiš ovaj trn i njega je bog tu postavio da nečemu služi. Ništa nije bez veze stvoreno na kugli zemaljskoj“. O njemu snimiše i dokumentarni film ali ne samo o zidanju dolina nego i o njegovom posebnom filozofskom pogledu na život a narošito o njegovom shvatanju prirode, sela i okoline. Naidje on tako nekim putem pa kopa trnje i sklanja kamenje. Uzme malj i tuče kamen svuda gdje god prodje. Nema veze što je to u desetom selu naprimjer u Krćama sat hoda od njegove kuće. Pitaju ga ljudi začudjeno zašto to radi kad to nije njegov put i kad je slučajno tuda naišao i ko zna dali će više ikad. A on bi odgovarao da su svi putevi njegovi a svi su oni i naši, jer putevi povezuju ljude i skraćuju daljine. Veli: „Neko će zapeti i slomiti vrat, pa je bolje da ovaj kamen stučem“. Bolje je i doline zazidavati nego dangubiti na ulici ili u kafani, kako je govorio omladini. U posljednje vrijeme je bio mnogo tužan i ovako je opisivao nestajanje sela: „Bez ovcije bleke i rike volova nema sela“. I zaista neizmjerna tišina vlada svud okolo. Od Kovača do Gotovuše od Visa do Ćehotine. Nekad puna sela mladosti, ljudi i stoke, dozivanja čobana i pjesma djevojaka sa Kotorca i sa Klanca u ljetna predvečerja su ono što je dušu liječilo a životu snagu davalo. Ničeg više toga nema. I najgore je što znamo da više neće nikad ni biti. Tek sad vidimo šta smo izgubili a kako smo bili bogati u siromaštvu. Imali smo malo žita u ambaru ali situ dušu i srce puno nade i veselja. Sad imamo kompjutere, velike kuće, i atomobile ali smrknuta čela tumaramo po ovoj pljevaljskoj magli i iskopanim ulicama. Pozdravljamo se klimanjem glave umjesto nekadašnjih iskrenih rukovanja, iz zatrke, pa kad pukne šaka o šaku čuje se gore sve do Tare na vrh čaršije. Zaslužio si Hadžo bar ovih nekoliko rečenica ne da te ljudi upoznaju nego da te ne zaborave. Ode ti dobri druže naš u rajske torove tamo gdje se najljepše osjećaš. Nek ti je rahmet i laka zemlja koju si toliko volio.

autor, Smail Jonuz; Foto: Ilustracija