Iz ugla mladih…
Zamislite da Vas neko zamoli da mu nabrojite dvadeset najznačajnih ličnosti Srbije iz druge polovine dvadesetog stoljeća. Bez dileme, mnogi od nas bi svrstali među njih i Dobricu Ćosiću. U istom periodu kada su naš region pogodile teške poplave koje su okupirale sve i svakoga, još jedna nimalo dobra vijest je bila Ćosićeva smrt.
Svojom ličnošću i djelom nikoga nije ostavio ravnodušnim. Omladina ga pamti po romanu „Daleko je Sunce“, u kome Ćosić upravo nama, omladini, na majstorski način prikazuje svu patnju i teškoće našeg naroda u oslobodilačkoj borbi. Kroz ovaj roman smo stekli sliku o individualnim iskušenjima koja formiraju mozaik kolektivnog stradanja i koji se nastavlja nakon devetog maja na našim prostorima. Ovim romanom slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dozvoliću samom sebi da konstatujem da je vrijeme kada je moja generacija čitala roman „Daleko je Sunce“, bilo doba „normalnih“ školskih lektira koje su bile bitan konstituent u izgradnji naših ličnosti, te da svi zbog toga dugujemo Ćosiću zahvalnost.
Naši roditelji, Ćosića će pamtiti kao koautora čuvenog Memoranduma Srpske Akademije nauka i umjetnosti. Taj dokument je izazvao polarizaciju i brojne polemike u društvu, a mnogi ga smatraju kao signal koji je nagovijestio početak kraja Jugoslavije. Podsjećam Vas da je i određeni broj Pljevljaka stavio svoj potpis na Memorandum.
Izučavajući fenomen političke socijalizacije i političke kulture na našim prostorima, često sam navodio primjer Ćosića i guvernera NBJ Dragoslava Avramovića. Tadašnji režim u Beograd je pokušao da iskoristi Ćosića i Avramovića kao poseban štit u odnosima sa međunarodnom zajednicom, naročito SAD-om. Postavljajući ih na čelne pozicije SRJ, režim ih je želio iskoristiti kao topovsko meso i alibi za mnoga svoja (ne)djela. Kao prvi među jednakima, pobunili su se i njihove visoke državne funkcije su prestale odlukom nekakve Savezna Skupštine, nakon čega su proglašeni za izdajnike.
Čitajući zapisnike sa sjednica Vrhovnog Savjeta odbrane, podvukao sam jednu Ćosićevu rečenicu- „Pa šta se to dešava u Pljevljima?“.
Naši sugrađani će pamtiti njegov kratki predsjednički mandat i po odluci njegovog saveznog premijera Milana Panića da u Pljevlja uputi čuveni kontigent savezne policije, koji je trebao da zavede red. Ćosićeva politička karijera je ostala upamćena i po tome što je jedan od rijetkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. On je postao jedan od najpoznatijih opozicionara maršalu Titu, a 1968.g. otvara pitanje Kosova.
Kao osnovci čitali smo gore pomenuti roman, a kao maturanti čitali smo „Korene“ i „Vreme vlasti“, ali na svakog od nas najveći pečat je ostavilo Ćosićevo poimanje njegovih prijatelja u istoimenom djelu. Nigdje nećete naći tako tople i nježne riječi posvećene Antoniju Isakoviću, Meši Selimoviću, Mihizu i mnogim drugim velikanima i disidentima. Ujedno to je i najbolji način da upoznate i Ćosića i njegove prijatelje.
Dobrića Ćosić, bez obzira na književni opus i politički angažman, predstavlja jedinstvenog svjedoka i učesnika u događajima koji su obilježili drugu polovinu dvadesetog stoljeća i to od NOR-a i ’68. pa do bombardovanja i Vučićeve vlade.
Kada ste odgovoran roditelj i brinete se o ukupnom razvoju svog djeteta, onda bi trebali da obratite pažnju i na to šta Vaša djeca čitaju. Ukoliko ne želite da Vam djeca budu kvalifikovani opozicionari, disidenti ili lica koja će zbog svog rada i riječi imati potrebu da traže azil u Švajcarskoj, poželjno bi bilo da ih savjetujete (a ako okolnosti zahtijevaju i oduzmete) djela Ćosića, Radoja Domanovića i Brane Nušića.
Jakša Vuković, član Savjeta mladih opštine Pljevlja
