Nekada je Studenac bio ograđen velikim kamenim pločama i toliko jak da su ljudi sa njega mogli piti vode, a da ne silaze sa konja. Krijepio je Studenac putnike namjernike i oni su svijetom pronosili priču o čarobnoj vodi koja je povraćala snagu i bistrila um. Priče su bile takve da su mnogi, kad bi ih čuli, iz daleka dolazili da se napiju njegove vode. O njemu su pjevane pjesme, a ljudi koji su živjeli blizu njega i svaki dan sa njega pili, bili su silniji, a vjerovalo se i bolji od svih ostalih.
Ali, jednog dana, đavo je nanio na Studenac bezimenog zlikovca sa krvavim nožem u ruci i on tu krv pokušao da spere sa čelika. Još nije bio ni završio, a voda od njega pobježe i izvor presuši. Kad je to vidio tek se osvijestio i sam sebi presudio; tu, na kamenim pločama. Nakon toga, psi mu danima kosti razvlačili, pa iza njega ne ostade ni groba ni mramora.
Nakon nekog vremena, na jednoj livadici, niže mjesta gdje je bio Studenac, pojavi se baruština iz koje se nadaleko širio nekakav smrad. Narod je prozva Smrdan.
Tako je mjesto koje su do tada nebrojeni pohodili, sada postalo ukleto, pa ljudi ni stoci nijesu dali da tu prilazi, a kamoli da pije vode sa Smrdana. Kao za inat, kad bi zasušilo i svi izvori usahnuli jedino bi tu, na Smrdanu, bilo vode, pa bi čobani imali sto jada da zabrane stoci da mu ne prilazi. Kad bi, i pored svega, stoka došla na Smrdan i napila se vode, brzo bi se nakon toga ogubala, poluđela, pa se u tom ludilu lomila niza stijene ili se, sa pjenom na ustima i krvavih očiju, satima okretala oko sebe do ne bi popadala.
Mlijeko od krava ili ovaca koje bi popile vode sa Smrdana isto bi se veče još u kravljači prosurutčilo, a sjutradan se nije imalo ni kapi pomusti.
Tako je pogano vrelo iz ljeta u ljeto satiralo stoku a sa stokom i ljude. Djeca se sve češće rađala bolešljiva i narod počeo sve mlađi i mlađi umirati. Svaka druga kuća ostala je pusta i svi su izgubili nadu da će jednog dana Studenac ponovo provreti i sprati otrovnu žabokrečinu.
Kažu da je to bilo davno, ali ne mora biti da je tako, jer od poganluka svi potrčimo odmah da operemo ruke i odmah pomislimo da su čiste. Zaboravimo kakve su bile samo koji trenutak ranije.
Šta bi smo da nije tako?
Postoji prljavština koja, kad je jednom čovjek dohvati, zauvijek prione i nema te vode koja je može sprati. Ta prljavština prione i za sve ono čega se taj kukavac dohvati, pa se kao od muve zunzare iza njega sve ucrva.
Takvu sudbinu je, ni kriv ni dužan, doživio i Studenac.
autor, Rajko Palibrk
