Kad se gora zazeleni, trava poodraste i zemlja se ugrije toliko da dijete može boso ići po livadi, a de se „s nogu“ ne prehladi, stizali bi u sela podno Ljubišnje neobični gosti.
Bili su to pravi mali karavani sa brkatim ozbiljnim ljudima, mnogo žena, neutvrđenim brojem dječurlije i sa konjima ili bolje reći kljusadima pretovarenim raznim „čudima nebeskim“. Ta neobična, zagonetna družina svoje naselje pravila bi na ispašama pored raskrsnica malo podalje od sela, ili lukama pored rijeke ili kakvog potoka. Čim bi se zaustavili naložili bi vatru i podigli male šatore od iskrpljenih cirada koje su i oni i mi, mještani, zvali čerge.
Istog dana kroz selo bi se pronio glas da su Cigani pali na Luku. Ti seoski gosti koje smo, iako su dolazili godinama, znali samo po likovima, veoma rijetko po imenu, a nikada po prezimenu, davali su drugačiji ton uobičajenom seoskom životu. Selo bi oživjelo i putevi ošarenjeli od njihove odjeće.
Među sobom su govorili svojim jezikom koji smo mi nazivali „džamrganje“, što bi u slobodnom prevodu značilo nerazumljiv i nerazgovijetan govor, a kada su pričali sa mještanima često su pogrešno izgovarali pojedine riječi. Svakog muškarca oslovljavali su sa „gospodine“ a ženu sa „gospoja“ što je u to vrijeme, u najmanju ruku, bilo neuobičajeno, ali je svima odgovaralo.
Čim bi stigli razmiljeli bi se od kuće do kuće; posebno muškarci, a posebno žene sa djecom. Muškarci su išli uglavnom po dvojica – trojica. Na leđima su nosili povelike torbake, kojima su nas, seosku djecu, plašili stariji kad bi bili nestašniji nego što je to bilo uobičajeno.
Šta se sve nalazilo u tim ogromnim torbacima to ni sam Bog nije mogao znati, pa, naravno, ni oni koji su ih nosili. U svakom slučaju ti majstori za sve i svašta u svojim pokretnim magacinima, po pravilu, nosili su alat za kalaisanje posuđa i opravku kišobrana i mnoštvo igala raznih vrsta i veličina; dugih i kratkih „pletićki“ i onih za vezenje i šivenje, pa sve do onih velikih, blago savijenih na vrhu, samarnjača koje su nudili na prodaju ili trampu.
S druge strane, ti brkati majstori, prodavci i kupci u isto vrijeme, uzimali su sve što bi im se ponudilo od zarđalih iskrivljenih eksera ili klanfi, preko poderane obuće i užegle slanine, do izlizanih konjskih potkovica i, pod kakvom strehom natrulih poderanih irama, ili ukorećenih ovčijih koža. U stvari, nije postojalo te bezvredne stvari koju oni nijesu sa oduševljenjem i neizmjernom zahvalnošću primali.
Sva ta „robna razmjena“ završavala se obaveznom molbom za malo hljeba i sira za njihovu gladnu dječicu. Kad bi bila ponuđena, a uvijek je nuđena, ne bi se odbijala ni koja čašica rakije.
Po čitav dan tako, išli su od kuće do kuće ti majstori za sve ono oko čega domaćini nijesu mogli da savijaju ruke.
Posebna priča bile su posjete ženskog dijela tek pridošlog karavana. Povezane u najšarenije marame, dugih širokih suknji i sa djetetom u naručju pod obavezno, one su još iz daleka najavljivale svoj dolazak. Rijetko kad bi ulazile u kuće, već bi odabrale mjesto u dvorištu pod kakvim drvetom i tu sjele čekajući da im domaćica ili koja djevojka iznesu nešto čime će „povratiti“ dušu. Nakon pregršti zahvalnosti i blagosiljanja za udijeljeno, slijedilo je, često i bez pitanja, „faletanje“, odnosno proricanje sudbine na sve moguće načine. „Evo ti momka u kuću, samo što nije ukročio!“, bilo je prvo i obavezno „proročanstvo“ ako bi ponude donijela djevojka prispjela za udaju, a „Spremaj se, gospoja za ženidbu i udaju!“, ako se pojavila domaćica.
Takvim izazovima se nije moglo odoljeti, pa je „faletanje“ nastavljano uz pomoć karti ili graški pasulja a da bi vidovitost bila potpuna moralo se pogledati i u „kafenu“ šoljicu. Za svu tu prorečenu sreću i blagostanje traženo je ono što se davalo „od srca“ a to su najčešće bile nekolike kokošije „ljuske“, šaka brašna ili kuđelja vune. U stvari, pokloni su zavisili od uspješnosti „faletanja“ i vještine da se prorekne budućnost kakvom je i zamišljana, pa su darovi ponekad bili i mnogo vredniji, jer ko ne bi častio kad će mu se zasigurno ostvariti svi snovi i sva nadanja?
Tako su te svevideće, tamnopute, uvijek zabrađene žene, budile nadu.
Poslije nekoliko dana šareni karavan je nenajavljeno odlazio. Po pravilu sa izlaskom sunca. Iza njega su ostajala samo ugašena ognjišta koja su čekala povratak.
Jednog proljeća, nijesu razapete ciganske čerge na Luci. Ravančica pored Volodera, tog ljeta je zarasla u korov. Potom je, vremenom, po njoj izniklo trnje i kleka. Jedino što je ostalo su tri kamena ognjišta na sredini iz kojih niče neko nepoznato, ljubičasto cvijeće kakvog nema nigdje drugo u kraju. To cvijeće cvjeta i miriše samo nekoliko dana. Potom se, za jednu noć, sasuši i prosto nestane, kao i oni koji su nekada tu dolazili i opominjali nas da je sve prolazno, a najviše moć, sila i bogatstvo. I život.
autor, Rajko Palibrk
