Znate ono kad se uveče uvuče dosada u neke uglove i počne da golica… Uključite PC i u online svijetu tražite neku zabavu… malo vijesti, slike, društvene mreže… I tako naiđem na tekst koji je izazvao milion reakcija – od tuge, bola, smijeha, očaja, ponosa… ne znam ni sama kako to sve da nazovem.
Nisam neki sportski tip, al volim da ispratim neku utakmicu od značaja za moju državu. Ponosna sam na naše klubove, pobjede, ponosna što je to naša Crna Gora, ponosna sam čak i na svoj grad, na svoj klub… Na naš Rudar. Klub koji ima najviše trofeja… Onaj isti koji je dva puta krunisao naš grad, naše momke koji se iz dana u dan bore da opravdaju nasleđe koje imaju. Ponosna na ono što su Pljevlja imala, na ono lavovsko srce koje smo uvijek imali kad je Rudar bio u pitanju! Al surova realnost današnjice kao poraz… Kao mač u centar pulsa koji zakuca jače kad mi neko spomene moj grad. Realnost sa kojom se naš sport suočava!
Bijes… Al ne znam zbog koga… Zbog ljudi koji su dozvolili da naš sport prolazi kroz najveću krizu ikad… Ili zbog onih koji udaraju ograde i postavljaju granice u parku uu kom smo uvijek imali slobodu… Ljutnja možda što nemaju finansija za ono što je naša kultura, ili što imaju fiansija za guske i patke… Tuga što su ljudi u mom gradu izgubili svoje prioritete i zaboravili koliko je sport važniji od ograde, koliko je tradicija vrijednija od modernog doba… Sramota što u sportskom centru nema struje kad je u toku prvenstvo u kik boksu… Sramota što sve ono što su Pljevlja polako blijedi i nestaje…
Bol… Jer sve ono uz šta sam odrasla više nije tamo… Bol… jer sve ono što su Pljevlja značila polako postaje paučina… Jer to više nije onaj grad sa čaršijom i mirisom lipe, onaj grad koji je imao prvomajski uranak i odlazak na izvor Breznice uoči Đurđevdana… Jer to više nije dom kojem se rado vraćamo… To je ono mjesto od kojeg želimo da pobjegnemo…
Selma Šljuka
