Legenda kaže da je Sv. Georgije ubio aždaju ( ma ko će ove današnje) na Pešteru i da je zaslužan za stvaranje nemanjičke države. Slavili su ga kao oslobodioca zarobljenih, lekara bolesnih , zaštitnik siromašnih, borac protiv careva i velikomučenik. Slavi se dva puta: uvek 06. maja kao Sveti Đorđe i 16. novembra kao Đurđic, u spomen na prenošenje njegovih čudesnih moštiju. Evo kako je Milka Bajić Poderegin u svom i našem romanu o Pljevljima i Pljevljacima sa kraja 19. i početkom 20. veka opisala ovaj praznik:
– Đurđevdan je praznik koji su svi proslavljali, Srbi, Turci i Cigani. Cijeli grad je tada izgledao svečano, čist i umiven kao da su oprane i kuće i bašte i ulice. Posebno ga je slavila mladež jer je to bio dan proljeća, ljubavi i zdravlja. Milena ga je najviše voljela zbog omaje drevnog običaja u kome su svi učestvovali i koji mu je davao nešto tajnovito , kao u bajkama. Đurđevdan je bio šestog maja , kada je sve u cvijetu, kad sunce počinje jače grijati, dizati se naviše i šire obasjavati grad u dolini i brda koja ga okružuju. Uoči praznika nose se jagnjad i pite u pekare, cvjećnjaci se plijeve i uređuju, avlije metu, ispred kuća se čupa trava koja niče između kamenja kaldrme, svak čisti svoj dio sokaka brezovom metlom. Sobe se na vrijeme okreče, ćilimi istresu, posašivaju nove haljine ili isprapravljaju stare, sve čeka čisto i uredno, sve mirom miriše kao što priroda miriše u proljeće. Pred veče uoči Đurđevdana , nešto oko akšama, ide se na Vodenice kod Čitluka i tu se ispod točka prve vodenice zahvata omaja u sudove, u nju se stave razne trave i cvijeće, pa se nosi kući i ostavi pod ružom da prenoći. U zoru prije sunčevog izlaska , djevojke iziđu da se umiju ili okupaju omajom radi zdravlja, ljepote i sreće u ljubavi. Vjerovalo se da omaja tokom noći dobije čarobnu moć od biljaka koje su u njoj potopljene: mlado pruće procvjetale vrbe da bi djevojka bila vitka kao vrba, komadić drenovog drveta da bude zdrava kao dren, parče badanja da bude čvrsta kao badanj, listovi petrovca da bude nježna i ljupka kao njegov cvijet, poneka ruža da bi bila rumena, listovi omena da omene i zanese pamet mladiću, ljubičice radi mirisa, i menegleda, miloduha i raznih trava…
I sam sam u nekim davno prohujalim godinama išao po omaju, u jednu od tada dve preostale vodenice na Brezničkom čitluku. Možda se ovaj običaj nestankom vodenica negde i izgubio. Znam da su u gradu Pljevljima za vreme mog bitisanja u njemu Đurđevdan slavio u komšiluku kod Janićija Janićijevića i kod tetke Stefe Janićijević, Aritonovića, Aranitovića, Gazdića, Lučića, Novakovića ( u Potrlici) Petrovića, Đenisijevića na Varoši, Šećerovića, Radovića…i kod drugih srpskih porodica , što je Tanasije Pejatović zabeležio u svom Polimlju i Potarju. Srećna slava svima, jer Sv. Georgija, kako i zapisa Milka Bajić , valjda još svi slave , a aždaja je izgleda sve više, i sada nam je njegova moć i koplje potrebnije nego ikada.
Vojkan T Bojović
