„ Živi pamte umrle preko njihovih djela, duhovne zaostavštine. To pamćenje treba da se njeguje , podstiče, obnavlja, najviše o pojedincima koji su nas svojim djelom zadužili“ dr Miladin Ćosović
Kako zapisa Jovanov drug i prijatelj Miladin Ćosović, u knjizi koju mu je posvetio ( ali i svima nama koji smo sa Jovanom drugovali i poštovali se), „kao po nekom antropološkom pravilu u poratnim godinama (poslije Prvog i Drugog svjetskog rata) u srpskim porodicama povećavao se broj djece: preko petoro, a u nekim desetoro. Živko Petrović, otac Jovanov, sa ženom Dušankom , iz zaseoka Kosanice , ozidali su kuću od kamena , napravili pomoćne zgrade, umnožili stoku. Vjerovali su da ih prati blag pogled Svevišnjeg i ohrabrenima i osnaženim stavom prema onom što im svakonevnica donosi , smisao života otkrivao im se u porodu, na dječijim licima i u glasovima pronašli su životno radovanje. Izrodili su dvanaestoro – sedam sinova i pet kćeri.“ Jovan je nižu gimnaziju završio u Pljevljima, učiteljsku u Nikšiću , a Filozofski fakultet u Beogrdau. Kao profesor u pljevaljskoj gimnaziji počeo je 1960. a od 1970 do 1976. godine . bio je i direktor ovog kultnog pljevaljskog zdanja. Odlukom opštinskog političkog rukovodstva, Jovan odlazi iz Gimnazije, ostavlja profesuru i radi kao društveno – politički radnik u OK SSRN, društveni pravobranilac samoupravljanja…. Preranim odlaskom Vuka Bezaraevića i Vita Srbljanovića, bio je ovo najveći gubitak profesorskog kadra Tanasijevog zdanja tih decenija. Ali, gde je god radio, sa kim se god susretao bio mu je od pomoći. Ostaje za nauk i pamćenje Jovanov odnos i stav prema semu onome što nas je zadesilo u vremenu „Velikog brata“ i civilizacijske kataklizme. U „Besjedi o Sv. Savi“ na osvešćenju hrama u Pošćenju kod Šavnika 2003. godine, Jovan kaže: Ne smiju se zaboraviti sigurne pouke iz istorijskog pamćenja a koje ukazuju da izlaz iz zamršene mreže srpskih nevolja , nedaća, moralnog posrtanja , iz „strmoglavog vremena“, može naći narod osnažen nadom i voljom i čvrstom vjerom u „nužnost odbrane svog imena i jezika , svoga nacionalnog bića , kao i , kao što oštro osje odbranjuje klasje sačuvati svoje samobitstvo i svoj autohtoni identitet.“ Prepoznao je Jovan u našoj ( ali ne samo našoj!) stvarnosti drske pokušaje „ da zli i bezbožni odvoje Srbe od hrišćanskog uspeća i pravoslavne crkve. Jer, alternativa viševjekovnoj srpskoj vjeri i crkvi ne može biti nikakva sektaška politička jeres i sračunato koristoljubivo zavaravanje naroda.“
Jovana posebno pamte njegovi učenici, kojima je sa mnogo ljubavi, strpljenja i znanja, težio da prenese sve ono što čoveka čini čovekom, što traje i čini ovaj naš život drugačijim, boljim, lepšim, lakšim…Tako oni i napisaše povodom Jovanovog odlaska: PREDAVAO NAM JE SRPSKI, A NAJVIŠE UČIO ŽIVOTU, PRIJATELJSTVU, LJUBAVI..
Kao što se i zapita dr Miladin Ćosović , ostalo je neodgonetnuto pitanje: zašto Jovan svoj literarni rad nije objavio u knjigama !? Koliko sjajnih vizioniarskih tekstova , eseja, kljiževnih kritika, životni događaja i ljudskih vrlina i mana, lepote svega onoga što nam je Bog podario, čeka da bude na jednom mestu, bar u jednoj knjizi Jovanovoj !… Sve je to odbio odmahivanjem rukom…Ipak, pristao je da Miladin napiše knjigu o njemu, gde je uvršten i izvestan broj Jovanovih radova. Možda dovoljno za one koji će sve to nastaviti, bolje razumeti i poslušati, od vremena u kome je sve to pisano.
I zaista, Jovan Petrović časno je odslužio ovozemaljsko žitije. I kako napisa dr Miladin Ćosović u knjizi o drugovanju i prijateljstvu sa Jovanom: Ne umiru oni koji su za sobom ostavili porodicu, plodove svoga rada, ugradili sebe u prijatelje, poznanike, časno i požrtvovano služili svom zavičaju…
Zato smo svi mi koji smo sa Jovanom proveli i najmanji delić vremena, a ne radili, sarađivali, drugovali u zavičaju, ponosni na njega baš kao i njegova supruga Magda Maga i deca; Danko, Danijela Nena i Mladen.
Prof. Jovan Ž. Petrović je preminuo 22. avgusta 2012. godine u Pljevljima, ali profa je među nama i dalje, jer je istinski ugradio u svakom od nas ono što je najbolje imao u sebi.
Beograd,04. maj 2014. Vojkan T. Bojović
– Jovan Živkov Petrović, predavao je srpski, ali i mnogo drugih predmeta koji su nam pomogli da život bude bolji, lakši, podnošljiviji…Ostala je zapamćena a zapisana ona njegova: Pa u čemu se sastoji bit života nego u pomaganju drugima., u ljudskoj solidarnosti. Među ljudima koji se međusobno ispomažu i žrtvuju jedni za druge i Bog stanuje.
Učinio je naše đakovanje lepšim, a našim okupljanjima davao duh radosti i neprolaznosti.
Oni su imali sreću da im Jovan Petrović bude i razredni starešina:IV-2, 1966/67 na godišljici mature 2007.
Miladin Ćosović: Jovan Petrović – zapisi o našem prijateljstvu , književnom radu , vremenu, ljudima i događajima. Knjiga koja govori o pravim ljudskim vrednostima, duhovnosti, borbi i trajanju, prijateljstvu u svim nevremenima i ljudskoj nevolji i kako je pobediti i sačuvati od zaborava.
autor, Vojkan T Bojović
