Kada je u 13. vijeku, iz ljubavi prema francuskoj princezi Jeleni Anžujskoj, srpski kralj Uroš Drugi odlučio da cijelu Ibarsku dolinu, od Raške do Kraljeva, zasadi jorgovanima, nije ni slutio da će taj njegov dar kao i njegova ljubav postati vječni.
Jorgovani su zasađeni da bi buduću srpsku kraljicu podsjećali na njenu rodnu Provansu, da bi uljepšali surove litice ispod grada Magliča i da bi je jutrom budio njihov miris.
Takav doček nije priređen ni jednoj princezi ni prije ni poslije, a malo je i bilo takvih kao što je bila Jelena Anžujska, majka dva srpska kralja – Dragutina i Milutina, od kojih je ovaj drugi gradio svake godine svoje vladavine po jednu crkvu ili manastir, a vladao je više od četrdeset godina.
Srpska kraljica Jelena Anžujska bila je srećna žena i žena koja je gdje god bi stizala sa sobom donosila dobrotu i plemenitost. Zato je, nakon što je doživjela duboku starost i proglašena za sveticu, pa se i danas u molitvama pominje ona koja je prva prošetala Dolinom jorgovana.
I sada, ko god s proljeća prođe dolinom Ibra ne može a da ne osjeti blagu opijenost mirisom jorgovana starih cijelih sedam vjekova.
Postoji legenda da su madljice jorgovana Jelene Anžujske prenošene u sve krajeve i sađene pred svakom kućom. Tako je cijela srpska zemlja svakog proljeća mirisala na jorgovane i Jelenina ljubav je cvjetala na bezbroj mjesta, pa i na onim najubogijim.
Tako i dan danas, pred većinom srpskih kuća i u krajevima Stare Hercegovine, cvjetaju jorgovani Jelene Anžujske.
Vremena su bivala svakojaka, bilo je pohara i boleština, gladi i nemaštine, ali je narod čuvao to cvjetno drvo pred svojim kućama najčešće i ne znajući otkud baš ono tu i ko ga je i kad posadio.
Svako drvo je moglo biti posječeno, pa i ono koje je donosilo plodove, ali je bio grijeh posjeći jorgovan, jer se vjerovalo da onaj ko to uradi nikada neće imati sreće. Možda je to vjerovanje vezano za neko zaboravljeno predanje, ali je sigurno da je jorgovan kroz toliko vjekova bio često i jedini ukras srpskih kuća i predstavljao prvo i pravo oličenje vječne i neuništive ljepote prirode koja se budi svakog proljeća. Jorgovan je bio i simbol neprolaznosti, jer je, kao rijetko koja biljka, imao moć obnavljanja i što su mu grane više lomljene to je ljepše i više cvjetao narednog proljeća.
Prvi buketi jorgovana još potpuno neprocvjetali unošeni su nekada u srpske kuće i postavljani u bokale s vodom da tu rascvjetaju. Tako bi miris jorgovana uspavljivao i budio i sve bi mirisalo njegovim mirisom.
Ranim jutrom, zajedno sa izlaskom sunca, majke su rosom sa buketa jorgovana umivale kćerke i sinove, moleći se da im djeca budu lijepa kao taj cvijet i da im duše poput njega mirišu.
Takvim molitvama i takvim željama, u duše mnogih od nas, nekog davnog jutra, zasađen je stručak jorgovana.
Taj stručak jorgovana, stručak neprolazne ljubavi, njegov miris i ljepota dvorišta po kome smo napravili prve korake, zauvijek su ostali naša i samo naša mirisna i rascvjetala dolina jorgovana.
autor, Rajko Palibrk
