Kafana ”Kod Birića”

Ovu priču nam je poslao Smail Jonuz, a priča kako on kaže je spomen na neka sretna vremena i dobre ljude

Boljanići, Kafana ”Kod Birića”

„Oj, da mi je piti pića u kafanu kod Birića“. Razliježe se pjesma po ko zna koji put taj dan ili veče. Jer stvarno i ni primjetiše kad dan ode a prikuči se hladna i zvijezdama okićena noć na beskrajnom nebu koje čini se nigdje na svijetu nije tako široko. Danas je bio pazarni dan na Boljanićima pa je onda skoro sve nagrnulo kod Birića.To nije bila obična pijaca kao drugdje nego to bijaše mali praznik ili mali svetac kako su voljeli da kažu. Jer taj dan nisu samo prodavali i kupovali nego su se vidjali a što je bilo mnogo važnije od pijace. Na kraju dana, u pozno poslijepodne ostali su samo oni koji vole u društvu da odsjede podugo. Godinama ovako oni sjede i nikad se nisu jedan drugom zamjerili za nešto. Sve svoje tajne jedan drugom su davno ispričali. Sad su po starom običaju spojili četiri stola pa kad potegnu pjesmu sve čaše igraju u šanku do vrata, a iza ledja gazda-Birića. On samo odmahnu razbarušenom kosom pa se i sam primače do njih. Njih sedam-osam okolo pjevaju, razgovaraju i ubacuju pošalice a u sredini sjedi Devleta. Pije ništa manje nego ostali. Obrazi joj se zarumenjeli a skinula je i džemper te rukave zavratila na košulji, pa joj se vide gole ruke skoro do ramena. Sva puca od snage i veselja. Pjeva kao najbolja pjevačica a ima joj i po čemu doći, pošto je rodom iz Semberije, gdje se dobro pjeva i gdje su žene slobodnije nego drugdje. Selčan po običaju započe sevdalinku a ostali prihvatiše, jer skoro svaku znaju napamet, pošto ni broja nema koliko su ih oni otpjevali ovako zajedno. Paša podvrisnu i po navici ispali dva metka u šišeta te ih zasu kreč odozgo. “Le, jada!“ Viknu Jadilo i nastavi da pije kao da ništa nije ni bilo. Hakija samo povuče dim iz cigare,pa škiljeći na jedno oko pošto ga u drugo dim okla, nazdravi glavom Jadilu i Bošku, te je sruči do dna. Konji Boškovi se pomakoše pred kafanom, malo iznenadjeni ovom paljbom, pa opet nastaviše jesti već ogrizine od sijena što su ga još zavida dobili. Uporno, naviknuto i krajnje strpljivo prebiraju oni po ostacima sijena, a samo Dorat zarza malo nervozno, jer ne nadje više ni jedan valjan zalogaj. Odjedanput se kafana strese a onda se začu potmula eksplozija dinamita. ”Evo Groma!Nedje blizu ga baci”. Konji zatutnjaše kopitima i nasta zveket lanaca, jer samo što ne izvališe direk za koji bijahu svezani.I doista zamalo na vrata udje Gromo, visok skoro dva metra a mršav i sav žilav.Bijaše sav preplanuo od vjetra a pravilnih crta lica i kratko ošišane kose. ”Evo ga! Sjedaj!” Povikaše svi uglas a on se poče rukovati redom. ”Vala ćeš se svu noć cerati s konjima po Rosulji ako mi ig budeš otkin`o” šeretski će Boško, pa rukom gurnu šešir na zatiljak. ”A i vrijeme im je bilo da idu kući” odvrati ravnodušno Gromo, te sjede do Simeuna. Ubi se smijeh i nastade graja.Počeše dobacivati: te jesu li konji već pobjegli i dokle su mogli stići, te ko voli u tudji kotar, pa ko je pametniji ili trijezan konj ili pjano čeljade, te kome je Devleta ostala dužna. I sve tako i u tom stilu. Već je neko doba noći. Branko se po običaju nalaktio na šank pa puca od smijeha. Zovu ga da sjede medju ljude ali on se kao bajagi brani a zna ako sjede teško da će do zore ustati. Miso poče ponovo sa Sićom o nekakvoj krošnji što je ovaj zaboravio da napravi pa se sad pravda. Za stolom u ćošku kod peći sjede Radoš i Hamed pokušavajući u ovoj galami da obračunaju pazar od prodatih pasoša za stoku. Ali kako galama postaje veća to i racun izgleda sve zamršeniji.Na kraju opsovaše i pasoše i trgovce te se primakoše društvu ostavljajući račun za koji mirniji dan. A pila se ljuta šljivovica što je Birić iz Zaostra skoro nabavio. Svi je hvale dižući čaše u vis gledajući vijenac što se pjeni na vrhu a bistra k`o suza što kažu.Vele: „Nije šala čuvena rakija Šerfa Hadžica od još čuvenijih zaostranskih šljiva“. Već i mjesec, bljestav kao kakav ogroman zlatnik, visi na nebu a priča i pjesma sve bjesnija. Devleta nema smire nego igra na stolici. Tek što utihnu pjesma, Malin, sa svojim čaplinovskim osmjehom koji lebdi negdje napola izmedju sjete i veselosti,izmedju plača i osmjeha, uze harmoniku i poče prebirati dirke kao da izvlači dušu iz njih. Svi znaju da on ne sviraše po notama nego dušom i srcem. Načas svi zaćutaše zamišljeno gledajući u daljinu tamo nekud preko Ljubišne, hvatajući zvukove harmonike samo jednim uhom. Čudno bješe, ali Malin, iako nije krupan kao ostali, dominira svojim osmijehom i svirkom.Čini se da on sa harmonikom ispuni cijelu prostoriju. Sve se na njemu smije, a oči najviše. Harmonika jeknu a Devleta kao vjetar skoči na sto i poče bjesno igrati,podižući malo i haljinu, koja joj ionako nije bila bogzna što dugačka. Paša ne izdrža nego podvrisnu: ”Pišaj Devleta da plivam!” I opali skoro cio šaržer nekud ispod nje. Sijalica škiljnu i zamalo se ne ugasi a kugla zvrknu izmedju stolova, te se ču zveket kad udari u gvozdenu nogu od stolice. Načas se sve utiša. Svi se naglo otrijezniše. Devleta stade, pogleda dolje pa rukom napipa rupu na haljini. Provuče prst te prozbori: “Vidi, vidi, probi mi rupu medju nogama“, pa se zakikota kao da je to najnormalnija stvar. Svi opet zagrajaše. Birić se uznemiri te ih poče požurivati :“ `Aj`mo ljudi vrijeme je i …ne pričajte nikom“. Počeše ustajati nevoljno i sporo, pa ih Birić požuruje, pomalo ih i grdeći ali sve krijući da ne čuju.Da se ne naljute. Kafana se isprazni i oni izidjoše u noć dugo se opraštajući. U neko vrijeme sve se utiša. Samo se još mjesec nadnese nad kafanu Birićevu kao da nešto provjerava. Tamo dolje, nedje od Zaselja i Pižura, južni vjetar donese iskidane zvuke harmonike i pjesmu „Ogrijala mjesečina kao bijel dan…“

Smail Jonuz