Poljoprivreda je vrlo kompleksna, iako nekima izgleda kao prosta nauka, priča za “Vijesti” Pljevljak Faruk Tursumović
Na plodnim poljima oko Pljevalja svakodnevicu danas gradi mladi diplomirani inženjer poljoprivrede Faruk Tursumović. Iako je odrastao u samom centru grada, kao tipično gradsko dijete bez porodičnog sela i imanja, put ga je odveo na njive i oranice. Umjesto kancelarije i gradske vreve, zemljoradnja je trenutno postala njegov životni poziv.
Nakon završetka Poljoprivrednog fakulteta u Podgorici, tragao je za sigurnijim, državnim poslom, ali je odlučio da budućnost veže za poljoprivredu. Tim poslom se ozbiljno i uspješno bavi već pet godina i danas je jedan od najvećih proizvođača krompira u pljevaljskom kraju, sa godišnjom proizvodnjom od oko 120 tona.
“Uvijek sam volio Pljevlja i nikada nisam razmišljao da ostanem u većem gradu. Poslije studija vratio sam se u rodni kraj. Nisam navikao na život u zgradi i skučenom prostoru. Za mene život znači sloboda, a nju mogu da ostvarim upravo ovdje. Gdje god krenem, sve mi je blizu i sve je moje, a najljepše se osjećam kada sam u poljima”, kaže Faruk, dvadesetdevetogodišnji poljoprivrednik.
Još u srednjoj školi znao je da će studirati poljoprivredu, pa mu studije, kako ističe, nisu teško pale, jer je već imao određena predznanja. Znanje sa fakulteta danas svakodnevno primjenjuje u praksi.
“Poljoprivreda je vrlo kompleksna, iako nekima izgleda kao prosta nauka. Sve je povezano jedno s drugim i sve je različito jedno od drugog”.
Njegova priča počela je skromno, još tokom studija, na porodičnoj bašti gdje je uzgajao ratarske kulture u količini dovoljnoj za kućne potrebe. Pred sam kraj fakulteta obradio je prvi hektar zemlje. Danas obrađuje oko šest hektara pod krompirom, isto toliko pod žitaricama i približno jedan hektar pod voćem. Mali dio zemljišta je u njegovom vlasništvu, dok većinu površina uzima u zakup.
Problem tržišta
Zbog migracija stanovništva mnoga sela, ističe on, opustjela su, a plodna zemlja je ostala neobrađena. Faruk u tome vidi i problem i veliku šansu za one koji žele da rade.
Najviše sije sortu “agrija”, žuti krompir koji se na sjeveru gotovo isključivo traži, dok se crveni i bijeli lakše plasiraju na jugu. Ipak, naglašava da dobra proizvodnja ne znači mnogo bez sigurnog tržišta.
“Obezbijediti tržište znači pola završenog posla. Recite mi da ćete otkupiti sto tona krompira i ja ću ih proizvesti. Bez garancije prodaje, to je veliki rizik, jer je krompir roba ograničenog roka trajanja”.
Trenutno krompir uglavnom prodaje na veliko. Problem vidi u uvozu jeftinog krompira iz inostranstva.
“Francuski krompir uvozi se po 35 centi. Kada bismo mi prodavali po toj cijeni, propali bismo. Naša veleprodajna cijena je oko 50 centi i teško nalazimo kupce, dok trgovinski lanci uvozni krompir prodaju mnogo skuplje”.
Rješenje vidi u udruživanju proizvođača kroz zadruge i kooperacije koje bi garantovale otkup i dale sigurnost za veća ulaganja i planiranje proizvodnje.
“Potrebno je zaštititi domaće tržište i cijene domaćih proizvoda, a zadruge su te koje bi mogle to raditi. Otkupljivale bi naše proizvode, zastupale proizvođače kod Ministarstva poljoprivrede odnosno veletrgovina”.
Iako od žitarica, kako kaže, ima manju zaradu nego od krompira, ne odustaje od njihove sjetve zbog plodoreda, koji čuva fizičko-hemijsku strukturu zemljišta i njegovu dugoročnu plodnost. Sije heljdu, kulturu koja uz relativno mala ulaganja daje stabilne prinose.
“Žirtarice u Pljevljima siju se u maloj mjeri iz više razloga jer je proizvodnja veoma izazovna i imaju velike varijacije od godine do godine. Teško je naći kombajn u momentu kada je potrebno odraditi vršidbu žita. Ja uživam u proizvodnji žitarica, iako od njih imam manju korist nego od proizvodnje krompira, ali htio ne htio ja moram proizvoditi žitarice iz razloga da bi održavao plodored zemljišta odnosno da bi sačuvao njegovu fizičko hemijsku strukturu”.
Savjetuje svim početnicima koji žele ozbiljno da se bave poljoprivrednom proizvodnjom da prvo ispitaju zemljište.
“Tek tada znate koja kultura može dati najbolje rezultate”.
Radni dan u sezoni počinje u šest ili sedam ujutro i traje do večeri. U vrijeme vađenja krompira, angažuje i do dvadesetak radnika.
“Ima dana kada se radi mnogo, a može se naći i trenutaka za odmor”.
Od mehanizacije posjeduje dva traktora, kombajn i kompletnu prateću opremu, što mu omogućava da sam zaokruži cijeli proizvodni ciklus.
Zime koristi za planiranje i unapređenje proizvodnje. Analizira sezonu, popravlja strukturu zemljišta, bira nove sorte i traži sigurnije kanale prodaje. Plan mu je da, uz podršku države, izgradi savremeno skladište sa linijom za pakovanje kako bi tržištu ponudio sortiran i brendiran domaći krompir.
Inženjer bez državnog posla
Uprkos rezultatima u privatnom poslu, više puta je konkurisao za zaposlenje u struci u državnim institucijama, ali bez uspjeha. Smatra da je razlog najvjerovatnije političke prirode, zbog čega nije mogao dobiti posao za koji, tvrdi, ispunjava sve stručne uslove.
“Može da se živi od poljoprivrede, ali mi svi gledamo da damo sebi neku egzistencijalnu potporu nekog državnog posla, a ovo može da se obavlja i kao privatna djelatnost”.
Ipak, od poljoprivrede ne odustaje.
“Ovo radim jer volim, ali i jer moram s obzirom da je ovo izvor moje egzistencije. Ne bih se bavio ovim poslom da nemam rezultate. Kada smo u polju, moramo se ponašati kao seljaci i prilagoditi tom načinu života. Kad izađemo iz njive, vraćamo se drugim obavezama”.
Smatra da bez domaće hrane nema ni zdrave ekonomije. Zato poziva građane da kupuju domaće proizvode, a državu da snažnije podrži mlade proizvođače. Jer, kako kaže, poljoprivreda nije samo posao to je najsigurniji temelj svake druge proizvodnje i najhumaniji vid privrede.
“Rad na selu predstavlja veliki izazov i da bi se to dogodilo potrebno je da imamo dobre puteve, veće subvencije, a posebno treba da se da veći akcenat na mlade ljude i njihov povratak na selo. Mladi proizvođači treba da dobiju primat u crnogorskom društvu odsnosno proizvodnji hrane. Kad kažem mali mislim na podršku onome koji tek počinje da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom. Potrebno je zaštititi domaće tržište i cijene domaćih proizvoda. Ja tu vidim zadruge kao zaštitnike proizvođača, koje bi garantovale otkup naših proizvoda, predstavljale proizvođače kod Ministarstva poljoprivrede, odnosno veletrgovina”, rekao je Tursumović.
Izvor, vijesti.me
