Centar za građansko obrazovanje (CGO), povodom godišnjice zločina u Bukovici, podsjeća na stradanja stanovništva u ovom području za koja do danas niko nije odgovarao. Izostanak adekvatne kazne, navode, ostavlja trajni osjećaj nepravde i naglašava institucionalni neuspjeh u zaštiti žrtava.
Bukovica je seosko područje u pljevaljskoj opštini, udaljeno oko 60 kilometara od Pljevalja, i do početka 90-ih bilo je pretežno naseljeno Bošnjacima i Muslimanima. Od 1992. do 1995. godine, u Bukovici je sprovedeno etničko čišćenje. Prema dostupnim i dokumentovanim podacima, raseljena su 24 sela, a oko 90 porodica, sa približno 270 članova, je protjerano ili izbjeglo. Ubijeno je šest civila, dvije osobe su izvršile samoubistvo zbog posljedica torture i zlostavljanja, 11 osoba je oteto i odvedeno u zatvor u Čajniče, a blizu 70 civila bilo je izloženo fizičkoj torturi, uključujući teška zlostavljanja i silovanja. Zapaljeno je najmanje osam kuća, kao i džamija u selu Planjsko, a brojna domaćinstva su opljačkana i uništavana.
U CGO ističu da za ove zločine u Crnoj Gori niko nije pravosnažno osuđen.
„Jedini slučaj koji je stigao do suda – ubistvo Džafera Đoga – kvalifikovan je kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i nacionalne mržnje, a ne kao ratni zločin. Osuđeni Majoš Vrećo kasnije je amnestiran, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti“, navode us aopštenju koje je potpisla Maja Marinović, saradnica na programima.
CGO podsjeća da je zahtjev za pokretanje istrage Viši državni tužilac podnio tek krajem 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju, a istraga je završena 2010. godine. Optužnica za zločin protiv čovječnosti podignuta je protiv pet pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije – braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada Brkovića i Đorđija Gogića i dva pripadnika rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore – Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića. Zvanično obrazloženje za prisustvo vojnih i policijskih struktura, uključujući i paravojne, bilo je čuvanje granice i potraga za skrivenim oružjem.
„Nakon višegodišnjeg postupka, svi optuženi su pravosnažno oslobođeni, dok pitanje komandne odgovornosti i eventualnih nalogodavaca nikada nije bilo predmet istrage. Država Crna Gora je 2008. godine implicitno priznala odgovornost potpisivanjem sudske nagodbe i isplatom oko pet miliona eura odštete za 247 osoba koje se smatraju žrtvama ili članovima njihovih porodica. Time je odgovornost praktično prebačena sa krivične na finansijsku ravan. Istovremeno, pokrenut je projekat rekonstrukcije uništenih kuća i infrastrukture, ali se, uprkos uloženim sredstvima, vratio zanemarljiv broj porodica, što naglašava dubinu posljedica koje su ovi zločini ostavili na lokalnu zajednicu“, navode u saopštenju.
Dodaju da je razloge napuštanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva ovog područja tužilaštvo je opisalo kao rezultat „vršenja sistematskog zlostavljanje muslimanskog življa u Bukovici, prisiljavajući ih na taj način da napuštaju svoje domove“. S druge strane, odbrana je zastupala stav da je napuštanje stanovništva kontinuirani proces ekonomskih migracija zabačenog stočarskog kraja, što demantuju brojna svjedočanstva. Relevantni sudski spisi i dokumentacija o ovim događajima integralno su predstavljeni u publikaciji CGO-a „Proces suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori – Slučaj Bukovica“.
CGO ocjenjuje da posljednje aktivnosti Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), uključujući usvajanje Plana postupanja, ali i izmjene Zakonika o krivičnom postupku iz juna 2024. godine, kojima je omogućeno korišćenje dokaza prikupljenih pred Haškim tribunalom i Međunarodnim rezidualnim mehanizmom predstavljaju važan, iako zakašnjeli iskorak u odnosu na raniju institucionalnu pasivnost. Ostaje da se vidi da li je to izraz istinske posvećenosti pravdi ili samo pokušaj sticanja dodatnih poena na putu ka EU, s obzirom da je procesuiranje ratnih zločina dio završnih mjerila za Poglavlje 23. Treba imati u vidu i da protok vremena dodatno otežava sprovođenje pravde, jer ključni svjedoci i žrtve umiru, a sjećanja blijede.
Zločin u Bukovici, kao i druga stradanja tokom devedesetih, i dalje je nedovoljno prisutan u obrazovnom sistemu. Posljedice takvog pristupa vidljive su i u nivou znanja građana i građanki, ali i mladih o devedesetim: manje od polovine građanstva (49,7%) smatra da su se ratni zločini desili na teritoriji Crne Gore, a istraživanje među mladima pokazuje da 38,6% vjeruje da ih je bilo, od čega 42,5% zna za zločin u Bukovici.
CGO podsjeća da vladavina prava podrazumijeva dosljedno i nepristrasno procesuiranje svih ratnih zločina, bez obzira na vremensku distancu ili politički kontekst. Efikasno utvrđivanje odgovornosti i njegovanje kulture sjećanja ostaju preduslovi za jačanje povjerenja u institucije i izgradnju funkcionalnog demokratskog društva.
