Trenutno između Pljevalja i Žabljaka jedino postoji međugradski prevoz, od sedam polazaka dnevno, zahvaljujući tome što brojni prevoznici preko Žabljaka održavaju linije prema Nikšiću i Podgorici.
Poslednjih godina građani Pljevalja ostali su bez organizovanog autobuskog prevoza ne samo u lokalnom već i u međugradskom prevozu. Trenutno jedino između Pljevalja i Žabljaka postoji međugradski prevoz, od sedam polazaka dnevno, zahvaljujući tome što brojni prevoznici preko Žabljaka održavaju linije prema Nikšiću i Podgorici. Kada je u pitanju susjedno Bijelo Polje, Priboj ili Foča, do tih gradova uopšte nema autobuskog prevoza. Do Prijepolja je moguće jednom dnevno otići autobusom, jer još uvjek postoji autobuska linija Pljevlja – Sombor. Slična je situacija i sa Čajničem, jer autobusi tri puta u sedmici iz Pljevalja saobraćaju do Sarajeva.
Inače, Pljevlja su do prije 15 godina imala najbolju autobusku povezanost sa susjednim opštinama, i sa svim bitnim centrima u regionu. Dok je uspješno radilo prduzeće „Prevoz Pljevlja“, Pljevljaci su se vozili u najmodernijim autobusima. Sa propašću ovog preduzeća nastupilo je rasulo. Situacija se posebno pogoršala sa pandemijom korona virusa kada je organizovani autobuski prevoz doživio potpuni zastoj. Ukinute su linije do Beograda, redukovana je linija do Sarajeva, a ukinuta je i autobuska linija do susjednog Bijelog Polja do kojeg su iz Pljevalja bila dva polaska dnevno. Putnici se sada najčešće oslanjaju na taksi prevoz, a stanovnici seoskog područja kažu da su u dodatnom problemu.
– Nekada smo se najčešće oslanjali na autobusku liniju Pljevlja – Sarajevo. Jednom dnevno je išao autobus prema Sarajevu i postojala je jedna dnevna linija do Čajniča. Svi smo se upravljali prema tom prevozu da stignemo do Pljevalja i da se vratimo do Boljanića. Nažalost, sada tih linija gotovo da nema – kaže predsjednik MZ Boljanići Mijo Kotlaja.
On napominje da su građani Pljevalja najviše izgubili kada je propalo preduzeće „Prevoz Pljevlja“, te da je loše što nema svakodnevne autobuske linije do Čajniča.
– Postoje rodbinske i prijateljske veze između stanovništva i sigurno je, da postoji stalna autobuska linija, mnogi bi češće odlazili u Čajniče, a i više bi se dolazilo u Pljevlja – tvrdi Kotlaja.
Zanimljivo je da se međugradski prevoz održavao u vrijeme ratnih devedesetih godina uprkos sankcijama i nedostatku goriva. Autobusi iz Pljevalja polazili su za Prijepolje, Priboj, Čajniče i Foču i te međugradske linije, koje je održavao „Prevoz Pljevlja“, za stanovnike Foče i Čajniča bile su jedina veza sa ostatkom svijeta.
Seosko stanovništvo nekada se upravljalo prema autobuskom prevozu
Problem što nema autobuskog prevoza do Čajniča imaju i stanovnici Potkovača i Poblaća, a kako nema dnevnih linija prema Priboju u problemu su i stanovnici Rudnice, Milunića i Čemernog. Slična je situacija sa stanovnicima Crljenica jer ne postoji autobuska linija do Prijepolja, kao i Mataruga, Otilovića i Vrulje, jer nema autobuskog prevoza do Bijelog Polja.
– Nekada je naše stanovništvo prema autobuskim linijama planiralo svoj dnevni ritam. Djeca iz sela su čekala autobuse „Prevoza Pljevlja“ da stignu do škole. Starije osobe su odlazile kod ljekara, a mnogi su iz Potkovača, Kovača, Poblaća ili Boljanića autobusima nosili mliječne proizvode na pijacu u Čajniče – ističe predsjednik MZ Potkovač Vasilije Drobnjak.
Izvor, Dan.co.me
