Javno obraćanje porodice počivšeg Miodraga Baraca
Ovim obraćanjem, kako u skladu sa zakonskim,tako i u skladu sa moralnim i ljudskim kodeksima ,kao porodica,a u ime počivšeg i višedecenijskog radnika Rudnika Uglja,Barac Miodraga, koja se oduvijek interesovala kako za napredak,prosperitet i uspjeh kompanije na svim poljima u kojoj je bio zaposlen i koja je izvor prihoda i egzistencije bila ne samo njemu, nego i mnogima koji su radili i koji rade i koja je od vitalnog i najvažnijeg interesa za državu,grad i zaposlene u istoj, mora prezentovati kako djela tako i nedjela, koja ne da nisu u skladu sa zakonom koji se selektivno primjenjuje, nego nije u skladu ni sa čim ovozemaljskim i kodeksima po kojima se cijeni predanost kompaniji, višedecenijski rad, zadobijene profesionalne bolesti i povrede na radnom mjestu na kojem svakog dana život visi o koncu,svi usponi i padovi kompanije i strahovi od brojnih prijetnji nestanku kompanije koje smo kroz vrijeme zajedno uspješno prevazilazili.
Nije nepoznato ni strano nikom da su se Rudnik Uglja i brojna rukovodstva kompanije susretala sa brojnim vremenskim izazovima i neprilikama, kako na poslovnom nivou, tako i po drugim pitanjima, i iz toga izlazila uvjek sa uspjehom, rešavajući efikasno sve probleme kako u svom poslovnim interesu tako i u interesu svojih radnika koji su predstavljali i koji predstavljaju temelj kompanije. U svim tim dobrim navratima i djelima,desetinama godina unazad, oduvijek je kompanija bila majka svojim radnicima i njihovim porodicama a ne maćeha( kakav imamo primer upravo sa njihovim radnikom Miodragom koji je svoj posao radio časno i pošteno 37 godina).
Od vrha kompanije prema njegovoj porodici nakon njegove smrti,kompanije u kojoj je radio na najopasnijim i najodgovornim poslovima,na strujnim visokonaponskim pogonima u najekstremnijim uslovima prašine,vlage i hladnoće u sva tri smjenska periodioda (i zaradio profesionalnu bolest diskus herniju najtežeg oblika od koje se liječio godinama što se može vidjeti i dokazati kroz arhivu firme,zatim preminuo od posledica korona virusa od kojih bi se spasio da mu pluća od prirode posla koji obavlja već nisu krenula da stradaju što je potvrđeno I u bolnici Brezovik)očekivalo da će riješiti bar stambeno pitanje porodice ,novčanu pomoć,adaptacioni kredit,zaposlenje, nakon toliko decenija rada što je I za života i očekivao.
Kakve god političke i globalne promjene da su se događale bilo to ratovi ili bombardovanja koje smo prošli zajedno ,smrt radnika ili članova porodice istih, prava radnika Rudnika Uglja i osvrt kompanije prema porodicama preminulih radnika bila je obaveza,dug za nesebično ostavljen dio života,krv i znoj proliven,zarađene profesionalne bolesti, kako bi neki dio pogona bio osposobljen i bio produktivan.
Jasno je i javno poznato da radnici koji su odlazili sa upola manje staža nego što je imao Miodrag, uzimali su po 15 000 eura otpremnine i još dobili penziju i povrh svega toga nekog iz kuće zaposle i nastave tradiciju rada u kompaniji.
S toga treba postaviti pitanje:“ Po čemu je to Miodrag drugačiji pa je rukovodstvo od kojeg je najviše očekivao “GLUVO” na podnijete zahtjeve njegove porodice i molbe upućene bordu direktora i izvršnom direktoru“?
Dobra vjera i karma kompaniju i rukovodstvo su kroz krize pratile i kompanija je bila uspješna baš zato što radnike i njihove porodice nije zaboravljala.
Da li je ta praksa promijenjena i da li će karma pratiti i vratiti zasluženo kompaniji i rukovodstvu,u ovom slučaju i brojnim nadolazećim zavisiće samo od rukovodstva.
Ako je po riječima direktora kod kojeg smo tražili razgovor, od svega što nam je rekao za Miodraga je to da mu je bilo privilegija raditi u Rudniku;
zar nije privilegija nakon 37 godina isplatiti radniku koji je toliko godina radio procenat koji mu se za stambeno pitanje odbijao?
On to nije ukrao, on je to pošteno i krvavo zaradio za tolike decenije rada u kompaniji a da ništa dobio nije niti mu je šta za djecu i porodicu riješeno.
Da li ovim ćutanjem i sebičnošću neko čeka da svi rokovi prođu i sve padne u zaborav?
Da li mnogi misle da ne mogu doživeti isto i da kao ljudi ne treba da budemo okrenuti jedni prema drugima? To ćemo ipak ostaviti da „ljudi’ o tome odluče.
U potpisu:
Supruga sa porodicom preminulog zaposlenig
