Betonski lučni Most na Đurđevića Tari – jedna je od glavnih atrakcija nacionalnog parka Durmitor. Most se nalazi na raskrsnici između Mojkovca, Žabljaka i Pljevalja. Izdignut je nad najvećim kanjonom u Crnoj Gori – kanjonom rijeke Tare.
Most na Tari je građen od 1937. do 1940. godine, sa željom da se povežu pasivni krajevi durmitorskog regiona sa ostatkom u Kraljevini Jugoslaviji. Težak zadatak je bio da se „preskoči“ 365 metara sa obale na obalu, u tom periodu, ali i dan danas ovaj poduhvat ne bi bio nimalo lak sa svom raspoloživom mehanizacijom i novim građevinskim materijalima i pomagalima.
Most je projektovao arhitekta Mijat Trojanović, koji je uspio da premosti Taru sa pet velelepnih lukova, od kojih je najveći onaj iznad same rijeke Tare sa rasponom od 116 metara, takvo nešto do tada nigdje u svijetu i nikada nije izvedeno. Sama zamisao djelovala je bajkovito, jer trebalo je san arhitekte pretočiti u javu.
Međutim, napravljena je drvena skela najveća ikada napravljena u svijetu tada, a i dan danas. Skela je bila visoka 144m, a raspona 116m. Drveni djelovi velike i male skele, ručno su tesani od smrča, sječenih u šumi koja je bila udaljena od gradilišta oko 25 kilometara. Mladići iz okolnih sela, u kožnim opancima, bez vezivanja pojasa, viseći nad ambisom, uz sve opasnosti od odrona i naleta vjetrova, veliku skelu montirali su za samo šest mjeseci. Za konstrukciju skele je utrošeno 650 kubnih metara drvene građe.
Most nikada nije svečano otvoren, jer ga je nakon završetka zadesio rat, okupacija i tačno 17. aprila 1941. godine prvi tenkovi okupatora su prošli preko ovog velelepnog mosta. Partizani su odlučili da spiječe okupatora tako što će srušiti dio mosta i spriječiti njihov dalji prodor. Zadatak je povjeren inženjeru Lazaru Jaukoviću, koji je izabrao da poruši najmanji luk na mostu, što je bilo dovoljno da se okupator spriječi a da se pritom mnogo ne ošteti sama konstrukciju mosta. Ljuti Italijani tražili su tog inženjera, a kada su ga pronašli, strijeljali su ga.
Godine 1946, most je popravljen. Pored njega je postavljen spomenik hrabrom Lazaru Jaukoviću, koji je glavom platio rušenje mosta. Ova priča ostala je zabilježena u filmu Hajrudina Krvavca, “Most” iz 1969. godine. Takođe, danski pisac Don Deland ovu legendu uzeo je za temu svog romana “Zemlja iza božjih leđa”. U njemu je Lazar Jauković dobio ime Vuk Crnojević.
Kasnije ovaj most postaje veoma popularan, kako zbog same njegove izgradnje svjetskih razmjera, tako i zbog priča i podviga iz Drugog svjetskog rata koji su se dešavali oko njega. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, proslavljeni američki glumac Harison Ford, snimao je kadrove ratnog filma “Sila sa Navarona” na ovom mostu.
Ovo manje poznato ostvarenje iz filmografije velikog glumca zapravo je nastavak čuvenog ratnog blokbastera “Topovi sa Navarona” (1961), čiju je režiju potpisao Gaj Hamilton, poznat po filmovima o Džejmsu Bondu.
Zbog snimanja ovog filma Crnom Gorom su te 1978. godine prošetali i Robert Šo, Barbara Bah, Karl Veders, poznat po ulozi Apolo Krida u “Rokiju”, i Franko Nero.
Izvor: cdm.me
