Njihov život i svakodnevica daleko su od mobilnih telefona, igrica i interneta, nemaju igraonicu, bezbroj prohtjeva poput većine gradske djece, ni prodavnicu gdje bi kupovali raznorazne slatkiše, sličice koje će razmjenjivati… Niko im ne nudi treninge iako vjerovatno mnogi od njih potajno sanjaju da jednog dana budu uspješni fudbaleri, košarkaši, odbojkašice… Nemaju kurseve stranih jezika, ni muzičku školu, nemaju mnogo šta… Među djecom u Bukovici, najudaljenijem selu od gradskog područja u čitavoj Crnoj Gori, čovjek ne može a da se ne osjeti razmaženo i bahato, shvatajući koliko je hrabrosti i neiskvarenosti u tim malim pametnim glavicama, divljeći se njihovom lijepom vaspitanju, prerano sazrelom osjećaju odgovornosti i radnim navikama na koje su naučeni od malih nogu. I svako od njih kaže da im je lijepo u Bukovici, iako je škola u Kovačevićima svima predaleko, pa pješače kilometrima po kiši i snijegom zavejanim putevima.
Stidljivo okicama, iznad užarenih obraza, sa dozom straha prema nepoznatima, pogleduju nas i kratko odgovaraju na postavljena pitanja. Sanjaju da postanu kuvari, policajci, stomatolozi, doktori, fudbaleri…
„Do škole pješačim pet kilometara. Krenem oko pola 7 izjutra“, kaže trinaestogodišnji Dženan Hadžić. Nešto malo manje od njega, pješači učenik Kemal Hadžić i kaže da mu nije teško. „Zimus, kad bude više snijega, spavaću u internatu“, dodaje Kenan.
Internat je smješten odmah kraj škole i ima 40 kreveta. Početkom decembra kada smo posjetili školu „Bratstvo i jedinstvo“ u Kovačevićima, u internatu je boravilo četvoro djece, desetogodišnji brat i sestra Janko i Jana Vrećo, i šestogodišnji blizanci Emilija i Ilija Džaković.
“Prvi put u internatu imamo ovako malu djecu”, kaže direktorica Almina Škodo, pojašnjavajući da je smještaj predviđen za djecu od petog razreda, ali zbog udaljenosti roditelji nisu imali izbora.
Iliji i Emiliji, koji su iz Tatarovine, bilo bi potrebno minimum dva i po sata hoda da dođu do škole. Gledajući ih kako se čvrsto drže za rukice i stidljivo izgovaraju svoja imena, srce se čovjeku stegne kad pomisli na njihove rastanke sa roditeljima, na prekinuto bezbrižno djetinjstvo uskraćeno svakodnevnog toplog roditeljskog zagraljaja.
“Lijepo nam je u interantu, svi iz škole se trude da budu tu za sve što nam treba. Nije nas strah, imamo domara. Malo učimo, malo se igramo. Kad bude više snijega, biće nas više”, kaže Jana. Okupe se oko peći, uče i razgovaraju a topli obrok čeka ih svakog dana u menzi. Iako su i školski objekat i internat dotrajali, sve odiše čistoćom i urednošću.
“ Škola je nedavno prošla prvu fazu renoviranja koju finansira Američka ambasada i Ministarstvo prosvjete Crne Gore. Izvršena je rekontrukcija krova i plafona a na proljeće 2020. godine se očekuje postavljanje stolarije, uređivanje unutrašnjosti, podova, zidova…“, pojašnjava direktorica Škodo.
Život ove djece nimalo nije lak i jednostavan, ali se uz malo truda i mašte sa njima može postići mnogo, kaže profesor istorije i geografije Milinko Bojat.
– Često smo primorani da improvizujemo, a u tim uslovima kreativnost nastavnog osoblja dolazi do izražaja. Imamo dobru komunikaciju sa roditeljima, mjesnom kancelarijom, lokalnom upravom, sa svima sarađujemo i nekako opstajemo. Škola i internat su žila kucavica sela. Teško je zimi kad su veliki snjegovi, dešava se da i po nekoliko dana nemamo struje. Ali snalazimo se kako možemo i ni po čemu ne zaostajemo ako nismo uspješniji od mnogih škola koje gravitiraju put grada. Ove godine imamo tri prvaka i veoma smo zadovoljni jer je ranijih godina škola imala u prosjeku sedam, osam učenika. Prvi put imamo ovako malu djecu u internatu. Mi kao nastavno osoblje i ja kao vaspitač preuzeli smo dodatnu roditeljsku ulogu. Popodne dodatno radimo sa njima, ulažemo maksimalan trud i napor i oni to vraćaju uspjehom. U internatu imamo mjesta za sve učenike ali većina njih ne želi da se odvaja od roditelja, teško im pada, pa ostaju oni koji su prinuđeni – ističe Bojat, koji radi u školi desetak godina.
Škola “Bratstvo-Jedinstvo“ osnovana je 1953.godine, dok je internat osnovan 1976. godine. Škola je udaljena od Pljevalja 65 kilometara a smatra se da je ime dobila po području u kojem se nalazi, gdje je stanovništvo različite nacionalnosti, pojašnjava direktorica Škodo. Najviše učenika, čak 472, bilo je školske 1972/1973. godine.
“ Nekad je radilo pet područnih odjeljenja a sada su četiri neaktivna: PO ,,Sirčići“, PO ,,Planjsko“, PO ,,Srečanje“ i PO ,,Krćevinje“. Od školske 1996/1997. imamo samo jedno područno odjeljenje – Brda, koje je udaljeno oko 11 km od matične škole. Smješteno je u šumi i u dotrajalom je stanju. Ostala su u fazi rušenja. Kada govorimo o počecima rada naše škole, mora se pomenuti da je prvo postojala škola na Brdima, gdje su se obrazovala djeca prije 1953. godine a zatim je napravljena matična škola u Kovačevićima uz pomoć mještana, stanovnika Bukovice, ljudi dobre volje. Osim škole i internata, imamo zgradu sa stanovima za nastavnike, veću baraka sa 4 stana i više pomoćnih objekata. Od 2018. godine u školi je adaptirana manja prostorija kao fiskulturna sala pa učenici mogu nesmetano realizovati sadržaje iz fizičke kulture, a u dvorištu škole postoji veliko igralište. Škola funkcioniše u prvoj smjeni, u predmetnoj nastavi ove godine imamo četiri razreda ( šesti, sedmi osmi i deveti). U školi se realizuju i vannastavne aktivnosti i sekcije i to: Mladi gorani, Sekcija istoričara i geografa, Literarno-recitatorska sekcija i dejstvuje i Đački parlament po svom programu rada”, ističe Škodo.
Kolektiv se, po njenim riječima dosta proširio i podmladio jer je dosta radnika otišlo u penziju.
„ Sada imamo i nastavnika CSBH jezika, engleskog jezika, biologije, profesora razredne nastave, dok je ranije bilo manje učenika pa su četiri radnika bila zadužena za izvođenje nastave, nije bilo stručno zastupljeno. Škola je iznjedrila dosta dobrih đaka a neki od značajnijih ličnosti koji su pohađali ovdje nastavu su su Antoneta Adžić, priznata doktorica i Miodrag Dakić, koji je bio jedan od najboljih doktora-ginekologa u Pljevljima”, zaključuje Škodo.
Bukovica, moćna u svojoj raskošnosti i prostranstvu, broji sve manje stanovnika i punih kuća. Ostali su samo oni najuporniji, čvrsto vezani za svoju plodnu zemlju koja ih hrani i podneblje gdje su stasavale generacije njihovih saplemenika. Vredni i ponositi naučili su i djecu da budu hrabri, da se čovjek divi njihovom vaspitanju, skromnosti i hrabrosti.
Izvor: pvnovine.com
