U knjizi Pljevaljski urbani humor, etnolog-antropolog dr Branko Banović zapisao je da je Alija u Pljevljima bio poznatiji pod nadimkom Klepeša, koji je dobio vjerovatno po harmonici koju je počeo da svira još kao dijete
Prijepoljac Alija Ičelić bio je jedan od prvih sajdžija koji je u Pljevljima otvorio radnju za popravku satova.
Zanat je izučio kod majstora Mika Stanišića u Prijepolju, koji je navodno od njega tražio da nakon obuke ne otvara svoju radnju u tom gradu, kako mu ne bi pravio konkurenciju. Bio je to usmeni dogovor, zasnovan na kodeksima esnafskog morala i Alija ga je ispoštovao do kraja. Preselio se u u susjedna Pljevlja 1912. godine, kada mu je bilo osamnaest godina. Nedugo zatim, otvorio je radnju u Tijesnoj čaršiji. Bila je besprekorno čista i puna raznih satova – zidnih, ručnih, velikih i malih.
Godinama je održavao i časovnik na sahat-kuli Husein-pašine džamije. Osim kao dobar sajdžija, Alija je bio još poznatiji kao harmonikaš.
U knjizi Pljevaljski urbani humor, etnolog-antropolog dr Branko Banović zapisao je da je Alija u Pljevljima bio poznatiji pod nadimkom Klepeša, koji je dobio vjerovatno po harmonici koju je počeo da svira još kao dijete.
“U Pljevlja je donio i svoju harmoniku Hohnericu. Uz harmoniku, Alija je proveo čitav život. Ta harmonika je postala sastavni dio njegovog bića, njegova potreba, čežnja i pratilja sa kojom je bio široko prepoznatljiv. Alija je imao tri kćerke, od kojih su dvije izučile sajdžijski zanat… Nijedno veselje u Pljevljima se nije moglo zamisliti, a da Alija nije svirao na svojoj Hohnerici”, zapisao je Banović u knjizi.
Kada se zaratilo 1914. godine, Alija je harmonikom ispraćao pljevaljske dobrovoljce.
“Među prvim mladićima dobrovoljcima bio je Miloš Tošić, koji je u ratu postao jedan od 1300 kaplara, a poslije rata je bio u diplomatskoj službi u Njujorku i bio je lični prijatelj Nikole Tesle, ambasador u Italiji i Turskoj, ministar inostranih poslova. Sa pjesmom i svirkom Miloša, budućeg heroja i diplomatu, do brda Trlice ispratili su Alija Klepeša i Miloševa majka Ana. Kada su došli na vrh brda, odakle je pucao pogled na Pljevlja, Miloševa majka Ana je zaustavila Alijinu svirku i pjesmu: ‘Sine, ja sa tobom i sa pjesmom i svirkom dovde, a odavde ćeš ti sam uz pomoć Boga poći po slobodu’”, zapisao je Banović.
Pljevaljska svadba je bila nezamisliva bez Alijine svirke.
Ostao je upamćen i po šeretskim komentarima Pljevljakinjama koje su se udavale.
“Bio je član muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret, a pjesmom i svirkom ispratio je i vojnike 48. pješadijskog ‘Gvozdenog puka’ u aprilski rat 1941. godine. Poslije rata Alija je bio član kulturno-umetničkog društva Volođa i dugo vremena jedini harmonikaš u društvu. Nažalost, u nekoliko navrata ljudi nisu imali razumijevanja za prefinjenu dušu Alije Klepeše i za njegovu vezanost za svoju harmoniku. Tako mu je jedan obijesni svat izgazio i polomio harmoniku, a Aliju udario više puta. Poslije toga incidenta Alija je poslao harmoniku na servis u Sarajevo i poslije servisa opet počeo da svira… Tako je bilo sve do u poznu starost. Alija je polako stario i nije imao snage da nosi harmoniku. Kada se zamori, on bi je ostavio u neku od poznatih kuća. Kada se odmori poslao bi nekoga od dječaka da mu donese harmoniku. Jednom je umoran ostavio harmoniku kod neke porodice i to je bio poslednji put da je vidio svoju harmoniku. Kada je jedan od dječaka došao po harmoniku, dobio je hladan i drzak odgovor da Alija nije ostavio harmoniku kod njih. Tu veliku nepravdu Alija je teško podnio i mnogo je patio bez harmonike”, zapisao je Banović po kazivanju publiciste Vojkana Bojovića. Umjesto u harmonici, Alija je utjehu našao u radio-aparatu na kome, je tražeći stanice, sasvim slučajno prepoznao tonove “Hohnerice”.
Od tada je Alija stalno slušao radio Temišvar i njegovu najavu muzike. Pljevaljski sajdžija i harmonikaš je preminuo 1974.
Izvor: vijesti.me
