Veljković – Prihod od privatizacije društvenih preduzeća u Pljevljima je manji od bogatstva bilo kog DPS tajkuna

Uskoro cemo se „radovati“ novim izborima i novim (starim) koalicijama zbog kojih se nećemo vratiti u devedesete, nego izgleda nikad iz njih nismo ni izašli, sudeci po nastojanju da svaka lokalna vladajuća koalicija ima svoju omiljenu opoziciju u korist opšte štete. Dok enormno zagađenje raste, mladi odlaze „trbuhom za kruhom“, standard obicnog građanina se urušava do granica siromaštva, zauzimaju se političke busije i prizemnim vokabularom počinje međusobna pljuvačina. To sto su svi po malo bili dio vlasti i sto je postojeće stanje rezultat njihovog rada kao da nikoga ne interesuje. Nikakve, zaista nikakve satisfakcije nema u tome sto su se uvijek ostvarivale naše pesimističke prognoze „razvoja grada“ po scenarijima lokalne vlasti, za nijansu gore od najgore. Nikakva pamet nije mogla da zaustavi ono sto nas je snašlo radi „viših“ interesa. Ideal čistog siromaštva i filozofija palanke. Katastrofalna posljedica je i to što je cijela društvena imovina u opštini Pljevlja u periodu tranzicije prodata za bijednih par miliona eura. Prihod od privatizacije društvenih preduzeća u Pljevljima je manji od bogatstva bilo kog DPS tajkuna pa čak i od bogatstva ozbiljnijeg lokalnog privrednog poltrona. A zrtve „pljevaljskih pri(h)vatizacija“ dok im djeca odlaze u bijeli svijet cuteci vriste o uskracenim pravima, neispunjenim obecanjima i iznevjerenim ocekivanjima, o razocarenju u drzavu i sindikate, institucionalnoj i vaninstitucionalnoj represiji. Ekonomija straha, otpisanih u tranziciji.

Radnici bez posla, hale prazne ili preprodate, masine u staro gvozdje sve  se prodaje i kupuje pa i ljudske duse jer su gradjanima stomaci prazni a njihovi dzepovi su puni. Oni koji to nisu smijeli, ipak su zaboravili da privatizacija nije iskljucivo ekonomska stvar vec je uvijek i sociopoliticka stvar, i da prica da negativnih posledica u tom procesu nema-jednostavno nije tacna. Uz sve to na nejaka pleca nasih sugradjana svaljeno je i ogromno ekolosko breme. I problem je upravo u tome sto je „rezim kontinuiteta“ spreman da gradjani plate svaku cijenu njihovog opstanka na vlasti. Oni zapravo hoce da biraci shvate da su kao ciljeve svoje politike postavili navodnu ugrozenost drzave kao vrijednost koja zaista nema cijenu, koja je neprocijenjiva (pod uslovom da drzava zaista ima prijetnju) pa su patnhe gradjana za ostvarivanje tog cilja valjda normalne a svaka cijena obnavljanja njihove vlasti ispada skoro dzabe. Njihov izbor se svodi na filozofsko pitanje: “ Da li neko misli da je bolje zivjeti u civilizovanom ropstvu nego u losoj beskonacnosti slobodnog siromastva?“ Moramo se onda zapitati: Da li je zaista u nasoj tradiciji da neko vlada nad nama, da li smo stvarno tako podanicki i servilan narod? „Niko kao crnogorci ne obozava gospodare i niko ih ne birajuci sredstva ne kastiga cim naslute da bi im mogli vidjeti ledja“. Samo se treba artikulisati zelja naroda za promjenama u svakodnevnom zivotu. Cak i ne mali broj DPS glasaca smatra da se buducnost Pljevalja ne moze graditi na precutkivanju, samoobmanama, malignom podgorickom uticaju i „vodjinom osmijehu“. SDP je vec vise puta skretala paznju da „lokalni kontekst“ tj. specificnosti postoje ali da ne mogu biti izgovor za pasivnu poziciju na stetu gradjana. Stoga cemo u narednom periodu predstaviti novi pristup lokalne zajednice u oblasti vodoprivrede, poljoprivrede, sumarstva i zastite prirode.

Branislav Veljković, predsjednik OO SDP Pljevlja