Životu Dubljanina, devetnaestogodišjeg momčića iz nekih meni dalekih krajeva i još čudnijih naziva naše zemlje, upoznao sam na izmaku 1969 godine, kada se taj na oko smušeni ali opet stasiti mladić prvi put pojavio u našem gradu. Svaki stranac pa i onaj potpuno svakidašnji, u sredini kao što je naša, zasluživao je veliku pažnju, i stavljao se pod lupu mnoštva radoznalih pogleda, kako ljudi na ulici, tako i onih u kućama koji su umornu gradsku svakodnevnicu provodili kraj prozora i terasa, žudeći za tim da se konačno nešto desi, i da baš taj dan ne liči na onaj predhodni, one iz prošle sedmice, one iz prošlog mjeseca, godine, a nekad i iz prošle decenije…. Ali Života, nikako nije bio svakidašnji.
Životi je manje od 5 minuta bilo dovoljno, da dobrom djelu grada da na znanje da je stigao. Munjevitom brzinom se pronijela vijest, od autobuske stanice pa sve do gradske čaršije, da je neki krakati stranac, što mnogo smiješno priča, opasno ozlijedio lokalnog konduktera Radoja Zekića zvanog Libra. Gradska vezija događaja bila je, kako je lukavi stranac, očigledno još u toku vožnje iz nekog razloga naoštren na Libru, pri izlasku iz autobusa, namamio ga kao da mu izvadi torbu iz gepeka, a onda ga sa dva precizna udarca posred vilice, poslao na ljubljenje prašine. Mnoštvo Librinih sugrađana, par i onih nazovi prijatelja pojavilo se pred autobuskom stanicom da vide tog dugajlju koji se osmijelio da tuče Libru u njegovom gradu, i naravno, pametnjakovića nauče pameti.
I zaista, lokalni kondukter se držao za glavu, dok ga je jedan krupniji sjedokosi gospodin pridržavao ispod miške, dok se ovaj nesigurnim koracima vukao ka prvoj klupi. Nedaleko od njih, stajao je grmalj, okružen sa mnoštvo ljudi, barem dvije glave nižih, kojima je pokušavao da objasni kako nije ni pipnuo njihovog prijatelja, i kako je sve slučaj nesrećnih oknosti. Uzalud je Života govorio kako je razlog okrvavljene kondukterove glave, led i klizavost, i kako će to ovaj potvrditi čim dođe sebi.
,, A otkud ti preko njega… ona baba kaže čim si ga oborio pesnicom, lego s preko njega i krenuo da ga udaraš”, rekao je najglasniji među okupljenima, a i čitavom gradu poznat tip bez koga ni jedna nevolja ne može da prođe, a da on ne upetlja svoje prste.Iako ni jedne babe nije bilo na vidiku, niko nije smio posumnjati u njeno postojanje i svjedočenje.
,, Aman ljudi čovjek je sam pao, ja sam stajao kod gepeka, dok je on prilazio, poklizo se i eto… a ja sam odmah pohito da mu pomognem da se podigne, pa se i ja poklizah, i tup preko njega. E tu sam čini mi se, naletio laktom na njega…. Al nije namjerno, života mi. “
U jeku Životinih pokušaja da se spasi linča od razjarene gomile, jedan od verbalnih napadača, baš u tom trenutku, pokliza se na istom mjestu, i prosu se koliko je dug. Života, konačno pomislivši da će nesporazum biti otklonjen, i da se desio dokaz na oku svih optuživača, blago se nasmija i reče:
,, Pa to vam pričam, mnogo poledilo, zamalo i ja ne lupih glavom o led, poklizah se i svalih preko čovjeka.”
Međutim, taj njegov smiješak, gomila je tumačila na drugačiji način.
,, Čekaj, čekaj, tebi je sad smiješno što je Ždrale pao, jeli? Prvo si jednog nokautirao, a sad se podsmijevaš nesreći drugog, to li je?”
,, Ali ljudi ja nisam nikoga nokautirao, sam je pao.”
,, Aha, sad smo te uhvatili, čim si vidio da je ovaj pao ti si mu prišao, i dotukao ga, e pa sad je sve jasno.”
Života je pogledivao put konduktera koji je je ležao na klupi, svjestan ali potpuno nezainteresovan za bilo šta, osim za svoju glavu, za koju se sada držao sa obje ruke.Uplašeni momak je očekivao je da Libra riješi nesporazum ali baš u tom trenutku, on je opravdavao svoj nadimak.
Sve je mirisalo na to, da će Života po dobro upamtiti svoj prvi susret sa novom sredinom, ali ne po dobrom. Toliko snova, želja i mladalačkog zanosa, tek svršenog metalostrugara, stalo je u tu njegovu jedva do pola punu torbu, sa kojom je i jedino došao u novi grad, gdje ga je od sledećeg ponedeljka čekao prvi posao, a sad se ispred njega njihala razjarena rulja spremna da ga proguta svakog časa. I to nedužnog.
Odjednom kondukter Libra je je ustao sa klupe i pogledivao put kola hitne pomoći koja su se približavala mjestu incidenta. Onako kao jedva, nazovi ranjenički je rekao:
, Kako me budala poklopi odozgo, i dalje crno vidim i ništa drugo. Pa šta sam ti uradio aveti jedna da me onako sastaviš .”
Gomila je sa svih strana okružila baksuznog dugajliju i samo čekala prvog koji će se odvažiti da udari, pa da ostali samo dokrajče protivnika.”
Odjednom Života promjeni izraz lica. Nestade ona plašljivost i panika što ga uzeše pod svoje, čim vidje gdje sve ovo ide.
,, Ljudi, evo samo da pitam nešto konduktera, da kaže na glas, pa vi uradite, što ste naumili.”
Neko iz gomile, reče da za toliko malo, niko neće izgubiti. Ni Libra, ni Života, a ni uzvrpoljeni batinaši.
,, Pitaj ga, ajde”
Života se iščupa iz gomile i praćen njom u stopu priđe kondukteru.
,, Kažete da Vam je i dalje sve crno pred očima”, upita Života.
Kondukter samo što je krenuo da izgovori, Života ga iz sve snage mlatnu po glavi, da se ovaj prevrnu sa druge strane klupe.
,, E sad će ti se tek zacrnjeti…”
Okrenuo se ka gomili i čekao da urade što su naumili.
Međutim gomila ljudi je stajala nepomično, na tački na kojoj su bili i kad su ga dopratili do konduktera. Niko se nije pomjerao, samo su ga gledali.
,, Au, koja budala” reče jedan iz mase… pa što učinje to bolan, a? Sa ovim ne treba prljati ruke, zovite muriju….”
I taman što je neko spomenuo miliciju, kroz gomilu se probijao pandur pred penzijom, cijelom gradu poznat po nadimku Paka.
,, Ajde razlaz… momak, šta se to dešava ovde, debelo si pogriješio” , reče Paka hvatajući grubo Životu pod mišku.
,, Kako se zoveš momče, odakle si, govori…’”
,, Do danas sam bio Života…. A od danas nemam pojma više, ili možda znam… Srdota. ”
,, Pođi ti Srdota samnom, pa u ćuzi razmisli jel si Života il Srdota.” Reče pandur, odvodeći momka ka policijskoj stanici, a ostavljajući nepomičnu gomilu i nesrećnog Libru, kome se posle Srdotinog udarca, ovaj put moralo zacrnjeti pred očima.
*
Života se ipak tog ponedeljka pojavio na radnom mjestu i u našem gradu proveo punih 40 godine, dok se nije penzionisao i ustupio stan sinu i njegovoj ženi, a on kao udovac odlučio da ode tamo, odakle je i došao, na neko mnogo daleko mjesto sa mnogo čudnim nazivom.
Ja sam jedan od rijetkih koji je znao njegovo pravo ime, samo jednom izgovoreno, i to davne 1969 godine na lokalnoj autobuskoj stanici a onda nikad više pominjano. Sramota me reći, ali ja sam bio jedan iz gomile, koji je želio da udari došljaka, al se nije odvažio dok ne udari neko prgaviji, ili neko hrabriji, ako uopšte postoji hrabrost kad petnaest ljudi udari na jednog.
Ostalo je samo to, Srdota. Ime koje je ubrzo znao svaki čovjek u našem malom gradu, čak ni onaj ko njega lično nije znao. Ime je otišlo daleko isped svog vlasnika, a učilo nas, kako je najgore stradanje nevinog, a ne onog koji je bio nevin, al onda odlučio da to više ne bude, i debelo zasluži neminovno. Uradio je ono za čim žale svi nekrivi,a to je, zašto su ostali nedužni.
Srdota, šta god to značilo il je ime, il nadimak, il na kraju ne može da znači ništa…. Otišlo je u legendu
Autor: Veljko Stijepović
