Bobovo

Bobovo, daleko od urbane džungle i betona, prostrto niz južne padine Ljubišnje pa sve do okomitog kanjona Tare, koliko poširoko toliko i podugačko, na visinama nasađeno kao da lebdi u vazduhu a da pritom stameno stoji i opstaje sve ove godine, sa svojim gorštacima grubih crta lica a fine gostoljubive naravi. Bobovsko prostranstvo nagoni na divljenje, a život Bobovaca u ovoj često surovoj sredini na poštovanje. Zima nije laka ovde, a lijepih dana malo i u toku ljeta. Ali… Bobovcima je i sunce bliže, pa zato Bobovo i ne pusti još uvijek kao druga sela, iako dosta napuštenih kuća i staraca nagovještava ono što se može konstatovati i u ostalim ruralnim mjestima. Bobovo je to, nije pitomina uz Ćotinu nego vrlet iznat litica kanjona Drage i Tare, nadvišeno planinom Ljubišnjom.

U Bobovu sve mami poglede, prostrana naborana polja, kanjonske vrleti, dugosežni pogledi sa vidikovaca, stara tradicionalna seoska arhitektura, ljudski napori da ostanu skladni sa prirodom, izvori i potočići pitki kako na izvoru tako i na uviru, kao i sve drugo što je dio ovog ambijenta. Neću slagati ako kažem da je ovo najživopisniji kraj Crne Gore za gledanje i uživanje, ali ću slagati ako bi i pomislio da je isto tako lako živjeti i opstati u tom prkosnom Bobovu.

autor, Vaso Knežević