„Pristupačnost je za sve osnovno pravo i svaka barijera u okruženju koja uskraćuje pristup i slobodno kretanje osobama sa invaliditetom ili drugim osobama sa smanjenom sposobnošću kretanja jeste i mora biti prepoznata kao diskriminacija“-Ričard Hovit, član Evropskog Parlamenta, Predsjednik grupe za osobe sa invaliditetom u Evropskom Parlamentu, jun 2003. godine.
Osobe sa invaliditetom širom svijeta se i dalje suočavaju sa barijerama koje ih sprečavaju da svoja građanska , politička i ljudska prava ostvare na istom nivou sa svim građanima-barijere u kretanju u okviru izgrađenog okruženja su samo jedna od njih. Nemogućnost pristupa izgrađenom okruženju upravo potpomaže isključenost iz društva sa kojim se osobe sa invaliditetom suočavaju, dok bi, sa druge strane , pristupačnost omogućila osobama sa invaliditetom da pohađaju škole, nađu svoj dom, zaposle se i stvore porodicu.
Invalidnost se priznaje kao prioritet širom svijeta sa Standardnim pravilima UN o izjednačavanju mogućnosti za osobe sa invaliditetom ( Standardna pravila UN ) , koja su usvojena 1993. godine , kao i sa usvajanjem Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u decembru 2006. godine. Sve veći značaj invalidnosti kao pitanja ljudskih prava podrazumijeva promjenu obrasca invalidnosti sa medicinskog na socijalni model invalidnosti , gdje se na invalidnost više ne gleda kao na medicinsko pitanje, koje rješavaju samo medicinski stručnjaci i socijalna politika, već kao na pitanje ljudskih prava koje treba rješavati koristeći pozitvibe mjere i inkluzivnu politiku. Ova promjena paradigme vodi i do promjene odgovornosti, od toga da se na invalidnost gleda kao na odgovornost pojedinca , pri čemu tu osobu treba da liječe i izliječe medicinski stručnjaci , do toga da se na invalidnost gleda kao na odgovornost društva ; pojedinac nije nesposoban, već je društvo to koje ga onesposobljava i koje se mora promijeniti. Cilj socijalnog modela je otkloniti socijalne i barijere iz okruženja kako bi osobe sa invaliditetom življele samostalno i uživale ista prava kao i ostali građani. Ova promjena paradigme stavlja veći naglasak na činioce iz okruženja koji utiču na osobe sa invaliditetom. Naime, barijere u izgrađenom okruženju su te koje sprečavaju pristup službama i ometaju njihovo učešće u društvenom životu.
Na međunarodnom nivou , definicija invalidnosti se razvila do priznanja značaja činilaca iz okruženja u životima osoba sa invaliditetom . I u preambuli i u članu 1 Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom se kaže da Konvencija priznaje da je: „fenomen invalidnosti koncept koji se razvija, a da sama invalidnost proističe iz interakcije osoba sa oštećenjima sa okolinskim barijerama i barijerama koje se odražavaju u stavovima zajednice, a otežavaju puno i efektivno učešće osoba sa invaliditetom u društvu na osnovu jednakosti sa ostalim članovima društva“.
Tekst je rezultat aktivnosti podržanih od Komisije za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću Lutrije Crne Gore
