Idi i ne okreći se sine

KOLUMNA KEMALA PAJOVIĆA OBJAVLEJNA NA PORTALU VIJESTI

Nad Pljevljima opet magla i smog posle nekoliko vedrih i prozračnih zimskih dana ,samo toliko da nam „svevišnji “ pokaže da može bar ponekad drugačije i ljepše. Magla i mraz u gradu, magla i studen oko srca. Ali eto skoro da smo navikli na po zlu čuvenu pljevaljsku maglu i njene otrovne produkte ali nikako da se naviknemo na odlaske. Posebno to teško pada starijim sugrađanima koji su životni vijek proveli na ovim prostorima i koji pamte neka mnogo ljepša vremena. A odlazaka sve više na ovaj ili onaj način.

Odlaze svi koji mogu iako teška srca jer nije lako ostaviti rodna ognjišta i svoje najbliže. A onima koji ostaju teško je gledati razvaline nečega što je nekad bilo tako bogato duhom,razdragano, raspjevano, bogato i srećno. Teško je gledati pljevaljsku omladinu koja bez nade za zaposlenjem besciljno luta gradom. A statistika nemilosrdno iz godine u godinu pokazuje da su Pljevlja grad sa najvećim negativnim priraštajem u Crnoj Gori. Samo u prošloj godini rodjene su 194 bebe , a broj umrlih znatno premašio broj rodjenih dok se broj stanovnika za predhodne četiri decenije smanjio za 35%.

Odlasci iz grada su postali česta pojava jer mladi ljudi koji ovde ne vide perspektivu traže bolji život u pravcu Podgorice ili inostranstva.Odlaze čitave porodice radno sposobnih mladih ljudi i tome niko ne pridaje pažnju. Težinu trenutka na svojoj koži osjećaju najbolje oni čija djeca odlaze.Srce se stegne, a ne smiješ da to pokažeš,tapšeš ih po ramenu, hrabriš, biće bolje, samo naprijed idite……
I na kraju te najviše zaboli ta svoja nemoć da im na rodnoj grudi obezbjediš posao kao i taj njihov dugački pogled na grad,kao da ga miluju pogledom prije nego što krenu u neizvjesnost.Teško je to kad moraš da mahneš rukom , a u srcu tuga golema, dok te u grlu nešto steže.

I onda se često zapitam možda bi i za njih ovdje bilo mjesta da smo znali da se porodično “ sagnemo “ da progutamo ponos kao mnogi drugi i radimo po diktatu, ponizno, onako kako nam kažu oni “ odozgo “ ali eto nismo mogli.

I opet ti odlasci nam muče dušu ali ovaj put na sasvim drugi, a ne manje tužan način. Skoro svaki dan sve više ispraćamo na vječni počinak naše stare sugrađane koji su svaki na svoj način doprinijeli svom voljenom gradu. I onda često pomislim prilikom tih ispraćaja dok stojim iznad grada pored nepreglednih mermernih spomenika da su na tom mjestu u stvari ona čuvena stara Pljevlja i njeni građani koji su imali sreću da “ okuse “ blagodeti življenja u tamo nekim srećnim prošlim vremenima.

I onda je posle toga još teže šetati gradskim ulicama i sretati sve manje onih koje poznaješ .Teško je gledati njihova bezlična, sumorna lica dok žure negdje “ poslom „. Teško je prihvatiti činjenicu da će Pljevlja življeti dok bude uglja, a njega je sve manje i što oni koji odlučuju o budućnosti sjevera ne pomišljaju na ravnomjeran regionalni razvoj. I onda odlasci dođu kao utjeha kad sagledamo tužnu realnost i ljudski sunovrat u kojem danas živimo prisjećajući se kako je nekad sve bilo tako jednostavno, a tako razdragano, raspjevano i srećno.

Ali me opet najviše muči pomisao kako što lakše preboljeti nove odlaske i istovremeno vraćati uspomene na neka ljepša vremena i drage male – velike ljude, a istovremeno u sebi umirivati pomisao da grad sve više umire. Kako u takvim momentima ne sjetiti se čuvenog pljevaljskog korza, Đurđevdanskih uranaka,plesne dvorane,mezetluka pored Ćehotine duboko u noći uz obavezne tambure i pljevaljske sevdalinke i još mnogo toga.I kako opet ispraćati one mlade ljude koji besciljno lutaju gradom i koje nebriga starijig tjera iz ovog nekad perspektivnog grada.

I kako opet pratiti djecu koja su stasala , a nemaju mogućnost da rade i žive od svog rada na rodnoj grudi.
I kako opet ponovo poput fraze natjerati sebe da kao i mnogi drugi pljevljaci izgovorim teška srca :

“ Idi, i ne okreći se, sine !

Kemal Pajović