10.03.1915. Rođen MILOŠ MIŠO B. DAJOVIĆ – MIŠO „ĆOPO“
Malo ko je omiljenog i popularnog čika Miša, znao pod pravim imenom, i ovde je nadmak nadjačao sva krštena imena i ona iz ličnih karata i drugih dokumenata. Nikada se nije ljutio zbog toga, pa je i porodica znajući to, na posmrtnom plakatu a i u drugim sličnim prilikama stavljala pored krštenog i ono „Mišo Ćopo“. Zato ću se i ja u ovom mom skromnom sećanju na ovaj humani, optimistički i uvek raspoloženi lik služiti tim imenom tj. nadimkom.
Miloš Mišo „Ćopo“ rođen je u Nikšiću 10. marta 1915. godine. Otac Boško bio je jeda od retkih majstora i vozača – šofera u to vreme izuzetnog retkih automobila u Crnoj Gori. Ovom poslu osposobio je svog sina Miloša Miša „Ćopa“ i brataniće: Ljuba , Budimira Buda, Garana i Brana. Dajovići ( Krsna slava Mratin dan) u Pljevlja dolaze posle Prvog svetskog rata . Tako je Bogdan Dajović, stric Mišov bio jedan od prvih vozača taksista na prostorima Tare i Lima, pa su Dajovići svojim autobusom vozili bogate pljevaljske trgovce, Đenisijeviće, Bajroviće, Šećeroviće, Bajiće, Grujičiće, Selmanoviće, Korjeniće… do Sarajeva, Beograda , pa i do Carigrada., Trsta, Beča. Posao je nastavio Boškov sin Miloš- Mišo „Ćopo“ do 1941. Posle rata, opet je za volanom u državnoj službi, i kada je treblo voziti rukovodioce i teretna vozila, a najdraže mu je bilo kada je za putnike imao fudbalere tadašnjeg FD Jakića, sa kojima je znao napraviti atmosferu dobrog raspoloženja i pobedničkog duha, što nije promaklo ni novinaru tadašnjeg „Našeg sporta“ ( Današnji JSL Sport) Bošku Stanišiću koji je za taj list izveštavao 1947. sa Jakićeve utakmice 1/16 prvog kup FNRJ protiv Rudara iz Trbovlja odigrane u Pljevljima 09.11. 1947. 3:2 (3:0. a sva tri gola postigao je Mihailo Mišo St. Radičević): Fudbalere iz Trbovlja dočekali su u Međeđi pa zatim zajedno za Rudo gde ih je čekao autobus za Pljevlja. I novinar beleži:
- U autobusu Mašina se teško uspinje uzbrdo. Sneg stalno pada. Šofer autobusa Mišo, krupan čovek, prešao je ovaj put hiljadu puta. Poznata mu je svaka krivina. Ovaj put prelazi obično za dva sata , ali sada vozi polako, mirno. Interesuje se za život i rad trbovljansjih rudara…. Raѕgovor se odvija, dolazimo na uzvišicu Čemerno, odatle put ide nizbrdo, a onda iza jedne krivine pred nama osvetljen grad. Plevlje. Pesma se razleže još jače…
Tako je bilo uvek i na svakom mestu gde je bio Mišo „Ćopo“. Voleo je posebno decu. Pogotovo naše Tršove – Gimnazijske ulice gde je stanovao u jednoj od prvih posleratnih stambenih zgrada sa suprugom Ljubicom i četvoro dece. Retko je prolazio a da nam nije podelio po neku „svilenu“ bombonu, karamelu… Znao je da nas potrpa u svoj Opel i provoza preko Čaršije, Varoši Bajića sokaka i nazad do Raskrsnice : Pamtim, to mi je sa čika Mišom bilo prvi ulazak u limuzinu i prva vožnja ! Događaj koji se ne zaboravlja, za one koji pamte male – velike stvari! Hvala mu!
Vozio je čika Mišo 40 godina a da nikada nije imao nijedan udes, ni jedan saobraćajni prekršaj, nijedan konflikt , niti bilo kakav nesporazum sa bilo kim. !
Posao vozača šofera uspešno su odradila i Mišova braća od strica Ljubo , Budo, Garan i Brano. Nastaviće ovoj posao duge tradicije Mišov najmlađi sin Boško, i Ljubov Mihailo Mikica u Beogradu, sa kojima se ova porodična tradicija završava, u vremenu kada je i muško i ženskoi i staro i mlado za volanom i vozi!
Miloš Mišo „Ćopo“ bio je oženjen sa Ljubicom Ljubom iz poznate porodice Mićović iz Rudog sa kojom je izveo na put četvoro dece: Olga Lola, Dragoljub Bato „Ćopo“ ( nasledio od oca i nadimak), Kata – Beba i Boško.
Pitomost, dobronamernost prema svima, ovog humanog čoveka, i izuzetnog majstora svog zanata, se ne zaboravljaju. Bio je ono što je Pljevlja i Pljevljake činilo drugačijim i boljim od drugih.
Miloš B. Dajović – Mišo „Ćopo“ preminuo je u Pljevljima 01.marta 1979. godine i shranjen u groblju Manastira Sv. Trojica. Neka ove redove primi na 100. godišnjicu rođenja kao znak nezaborava, za svu dobrotu koju je darovao svima koje je susretao u svom životu.
Miloš B. Dajović Mišo „Ćopo“( 1915 – 1979) čovek dobre duše i vedrog duha, majstor svog posla i ljudskosti.
Zgrada , stambena br,2 u Tršovoj ( snimak iz 1952) na čijim vratima još stoji DAJOVIĆ, i gde Mišovo potomstvo dolazi sa zadovoljstvom i dragim uspomenama na zavičaj.
„Naš sport“ 15 11. 1947. Jakić – Rudar Trbovlje 3:2 „Pola Pljevalja gledalo bratski susret futbalera Trbovlja i Plevalja“ Iz pera novinara Boška Stanišića.
Druželjublje i optimizam Mišo je prenosio je na svakoga pa i na svoju decu. Na Bata je pored nadimka, ostavio i ono najvažnije ljubav prema ljudima. Zato je i on omiljen u svim društvima i sredinama gde se nalazi. A malo ko ga zna kao Dragoljub, samo kao Bato „Ćopo“. Dragoljub Bato „Ćopo“ u sredini levo Vuko Topalović, desno Vuko M. Bezarević. Čuči Žarko K. Žugić.
A nadimak polako ide i na Batovog sina , omiljenog prof. Pravnog. fakulteta u Beogradu, prof. dr Gorana Dajovića, rođenog Pljevljaka, koga mi takođe zovemo Goran „Ćopov“. Pored toga, Goran je čovek košarke, košarkaš, svezni sudija, delegat na utakmicama , Komesar komisije za pravna pitanja KSS i član Pravne komisije FIBA.
Nasledio od oca da uvek bude okružen drugovima., a sport je za to najbolja prilika: Bato „Ćopo“ u košarkaškom timu Pljevalja na MOSI u Pljevljima 1960. S leva : Bato „Ćopo“, Vehbo M. Bambur, Hazbo D. Nuhanović, Veljo Č. Radović i Đorđe- Đokica J. Džuverović. Čuče: Mile K. Damjanović, Fevzija Fevzo A. Čaušević i Besalet O. Pojatić.
Zahvaljujem na saradnji i ustupljenim fotografijama Dragoljubu M. Dajoviću – Batu „Ćopu“.
autor, Vojkan T Bojović









