Svi živimo svoje živote, ali se malo kada ugledamo na život oko nas, na prirodu od koje itekako možemo izvući poentu života… U prirodi se ništa ne dešava slučajno, sve je prirodno i nikako drugačije, što u današnje vrijeme sa ljudima nije slučaj.
Evo na primjer, svoje živote možemo posmatrati kao jednu rijeku, od njenog nastajanja, izvora, do mjesta gdje ona završava svoj tok, ušća. Na početku smo mali, bistri, čisti, osvježavajući… a na kraju veliki, ali mutni, prljavi, ustajali.
Teško je u današnje vrijeme biti veliki pri ušću, a čist kao na izvoru. Samo kao mali si neukaljan, a kasnije se sve više mutiš, što od sebe samog, što od drugih koji ti hrle u susret.
Nije uvijek bilo tako, ali svako vrijeme nosi svoje breme, pa tako i ovo mutno, današnje, u eri neprirodnog napretka, a prirodnog nazatka.
Život ti je, zato, jedna rijeka…
Čim nastaneš, na svjetlost dana osvaneš, trudiš se da budeš što veći, da rasteš. I rasteš, sem ako nijesi dovoljno mali, bez kapaciteta da budeš veliki, pa se tvoje ime gubi na uviru sa većim. Ako imaš snage, širine i volje, ali i prostora, bićeš veliki i dugo će te pamtiti, ali isto tako ne dozvoli da te manji opogane, pri ušću u tvoje širine. Budi bistar, teci kroz život, nemoj da te život mulja po tišacima. Ustajaćeš, u mulj se pretvoriti, tu nije mjesto za čovjeka. Idi maticom, iako će te matica nositi i valjati kroz virove, ali tako ćeš naučiti da plivaš u životu.
U tvom životu biće ljudi sa svih strana, i dobrih i loših. Svi oni će se umješati u tvoj život, u tvoje korito uteći. Budi velikodušan za one čiste duše, nezagađene, prihvati ih i tako ćeš povećati svoju bistrinu i širinu. Bićeš tako veći.
Često u životu postaješ „najveći“ od onih drugih, koji nijesu čisti, već bujičavi i mutni. Istina je da te takvi za mnogo kraće vrijeme vinu u visine, ali bujica brzo i splasne, a talog ostaje i u tvom koritu. Nekad si i prinuđen da ti i takvi rade o glavi, ali pusti ih neka proteknu sa svim onim što loše nose, valjaju. Oni će brzo proteći, i na njihovom susretu u tuđe živote brzo će se izgubiti.
Čuvaj one bistre i čiste pritoke, podržavaj ih, ne daj da usahnu, jer sa njima si jači i ti i oni. Tecite zajedno i bistrite svoj put, često zamuljan od onih, nekih, drugih.
U životu nije sve brzak, slap i vir. Ima i tišaka, tišina. Trebaju i oni da postoje. Ponekad je dobro da sve ono što valjaš u životu, a naročito ono teško, ostaviš u tim tišacima, kako bi rasterećen nastavio svoj životni tok. Nekome je potrebno više tišaka u životu, drugima više brzaka…
Dok živiš, dok tečeš, dok rasteš, čuvaj one male oko sebe. Nemoj da ih prelivaš, gušiš. Oslobodi ih da i oni teku slobodno, pa iako im je tok tek toliki, tik uz tvoju obalu.
Ipak, dok rasteš, ujedno i prolaziš. Na mjestu nastanka si na početku, na vrhu, ali na mjestu ušća si na kraju tvog puta. Taj put je različite dužine, ali nije bitno koliko ćeš vode prevaljati. Ima mnogo beživotnih dugih i predugih rijeka. Nema života u njima, i to nije prava rijeka. Nije ni život. U životu moraš biti ispunjen, poletan, pun onih života koji ispunjavaju tvoj život. Živ si, i živjećeš onoliko koliko si ti dozvolio drugima da žive. Nije važno samo proteći život za sebe, to je za one što valjaju drvlje i kamenje. Nisi ti bujičav.
Ne ruši tuđe obale, jer će tvoje korito biti onda puno mulja. U mulju života nema za druge, a ni za tebe.
Svaki put ima svoj kraj, pa i ovaj tvoj. Ako si bio dovoljno bistar i podario bistrinu drugom, nekom većem od tebe, živjećeš vječno. Vječno, jer će te pamtiti po bistrini kuda si tekao, ali živjećeš vječno i u nekom koritu druge mnogo veće rijeke, jezera, okeana, atmosfere, vasione.
Živjećeš vječno, ako živiš život kao bistra rijeka.
autor, Vaso Knežević
