Jos jedna priča o zastavama – Životni “put” kroz 14 država (zastave naših očeva)
Rijetko ko od nas ima vremena i novca da priušti da otputuje u neku stranu državu. Takvo je vrijeme…Ali, da se može živjeti u 14 država, a da se ne napusti kućni prag primjer je mog dobrog, sada vec počivšeg komšije.
Svaki grad ima svoje mjesto sa koga se za praznike ili neke druge prigode vijori državna zastava. Nekad je to zgrada opštine, nekad sahat kula, džamija, crkva, nekad i kuće “običnih gradjana”.
Moj komšija se rodio 1912. U Osmanskom carstvu, u gradu, što bi rekao Dalma, milozvučnog imena, Pljevljima. Bio je, naravno, suviše mali da bi zapamtio osmansku zastavu, u to vrijeme državnu zastavu u Pljevljima. Vijorila se tada crvena zastava sa bijelim polumjesecom i zvijezdom. Neki su je Pljevljaci voljeli i poštovali, a neki bas i ne.
Ubrzo zatim, dodje vrijeme “da ne bude tursko više”. Posle više od četiri vijeka robovanja Pljevlja konačno dočekaše slobodu. Srpska i Crnogorska vojska se u veselju sretoše, oslobodiše grad, a on pripade novoj državi, Kraljevini Crnoj Gori. Moj komšija i tada bi mali, ali da se mogao sjetiti vidio bi novu državnu zastavu. I nju mnogi zavolješe i osjećaše kao svoju. Mnogi, ali ne i svi Pljevljaci.
Ne prodje mnogo, svega par godina, veliki rat i velika carevina dodjoše i u Pljevlja. Neki ih jedva dočekaše, neki ne bijahu mnogo srećni zbog toga. Moj komšija, iako mali upamti novu državnu zastavu u Pljevljima, Austrougarsku.
Veliki rat bi i prodje. Na Podgoričkoj skupštini 1918. narodni poslanici doniješe odluku da se Crna Gora pripoji Srbiji. I tako se Pljevlja obretoše u novoj državi. Svega nekoliko dana, tako da zatavu Srbije niko i ne stiže da postavi na bilo koju zgradu u gradu.
Još jednom se država promijeni. Umjesto zastave Srbije zavijori se zastava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Mnogi Pljevljaci nisu ni saznali da su živjeli u Srbiji, tih nekoliko dana. I ovu zastavu mnogi zavolješe, a bijaše i onih kojima baš i nije bila draga.
Devet godina kasnije, dodje vrijeme, da se mijenja država. I zastava. Moj komšija, tada vec momak od 17 godina, zapamti da od Kraljevine SHS nastade Kraljevina Jugoslavija, zemlja svih “Južnih Slovena”. Svi se obradovaše u Pljevljima. Pa, ne baš svi…
Ne prodje mnogo, dodje i drugi svjetski rat. Moj komšija bijase u vojsci kada ga, na zgradi opštine i jos nekim zgradama i kucama u gradu, doceka zastava ustaške NDH. Malo poznat podatak da su Pljevlja skoro mjesec dana (maj 1941.) držale ustaše. Te ustaše i ne bijahu “prave ustaše”. Komandir je bio neki Zovko, Hrvat, ostalo su većinom bili lokalni Muslimani. Bilo kako bilo jedan dio Pljevljaka se obradovao ustaškoj zastavi, a veci dio Bogami i ne.
Ovo se nije svidjelo njihovim saveznicima Italijanima, pa vec u junu 1941. državna zastava Italije postade i državna zastava u Pljevljima. Italijani se predstaviše kao oslobodioci i dobročinitelji, pa ih mnogi zavolješe, i njih i njihovu zastavu. Mnogi se sa ovim nisu slagali, medju njima i moj dobri komšija.
Dvije godine kasnije podjoše Italijani iz Pljevalja. Podjoše i sa sobom ponijese i svoje zastave. Pitali su se Pljevljaci koji će novi gospodar razviti svoj barjak. Nisu se mnogo vremena pitali. Ubrzo u Pljevlja udjose Nijemci. Zastava sa svastikom se zavijori nad Pljevljima. I nju neki odmah zavolješe. Ima ljudi koji vole zastave, koje god boje bile. Drugima ne bješe baš mila nova zastava, ali sila Boga ne moli.
I ova zastava bi državna u Pljevljima. Bi i prodje. Dodje oslobodjenje. Za neke. Za neke i ne. Zavolje se nova drzava. Demokratska Federativna Jugoslavija.
No i ona kratko trajase, Drzava osta ista, ali promjeni ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Mijenjaju se drzave i zastave ko na traci, a Pljevlja stoje tu gdje jesu. I mojdobri komsija u njima.
Te 1963. Opet se promijeni ime drzavi, zastava osta ista. Moj dobri komsija doceka da zivi i u Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Imao je tada 51. godinu. Tu drzavu zavoljese skoro svi. Pa, i oni koji je ne voljese govorahu da je vole i da ce je cuvati kao zenicu oka svoga. Nisu svi bili iskreni u toj svojoj ljubavi, pa tako i najvoljenijoj drzavi okrenuse ledja, stvarajuci, “nove, ljepse, bolje” drzave. Pljevlja se tako ni kriva ni duzna nadjose u novoj drzavi. I moj komsija u nijma. Okaci se nova zastava na zgradu opstine. Bijase ista kao prethodna samo neko otrese petokraku sa nje.
Pomislise svi, sta je tu je, nova je, nasa je, cuvacemo je. Ali, opet svi ne bijahu iskreni. Moj dobri komsija, sada vec u dubokoj starosti, pokusao je da uziva u maloj, krvlju i znojem stecenoj penziji, svakog jutra sa rukama na celu, zaklanjajuci pogled od Sunca, gledao da opet neko ne postavi neku novu zastavu na zgradu opstine. I nije dugo cekao. 2003. Drzava ponovo promijeni ime. Srbija i Crna Gora. Zastava nova, a ista. Ko ce ga znati o cemu se radi.
Starost i bolest koja je obicno prati pokucase na zivotna vrata mog dobrog komsije. Jula 2006. Njegovo srce presta da kuca. Zadnjih par mjeseci skoro da mu nije bilo ni bitno u kojoj drzavi zivi i koja je sada “njegova” zastava. Umrije u Crnoj Gori. Neki i ovu zastavu jako zavoljese, drugi opet ne.
Ode i on sa ovoga svijeta. Mirno kao sto je i zivio. Zivotni vijek od devedest i kusur godina prozivio je u 14 drzava, a da nikad nije otisao iz Pljevalja. Svaku je vlast postovao. I svaku drzavu. I svaku zastavu. Neke sto je volio, neke sto je morao…
autor, Igor Damjanović
