Tog đurđevskog jutra probudila se prije sunca. Cijelu noć skoro da i nije zaspala samo je ležala u poslusnu i prelistavala stranice svoje mladosti. Najčešće su joj se misli vraćale na jedno davno buđenje i jedan davni san u kom je, prvi i jedini put, sanjala visokog, plavokosog mladića kako joj sa osmijehom prilazi, uzima je za ruku i zajedno odlaze širokom, suncem obasjanom, stazom. I ovaj put su pod njenim jastukom mirisale trave, ali san nije dolazio.
Svi njeni djevojački snovi bili su odsanjani. Znala je da uskoro stižu svatovi po nju. Znala je da će još prije prvog sumraka otići u nepoznato i sa čovjekom kojeg je vidjela samo nekoliko puta. Znala je da je to put bez povratka sasvim drugačiji od onog kojeg je sanjala.
Kišne kapi slivale su se niz prozorska stakla, bistre i čiste kao ljubav kojom je i sada voljela svog plavokosog mladića iz sna, mladića sa kojim je odrasla i sa kojim je dijelila i najveće tajne ali ne i onu iz sna kako je baš on drži za ruku i kako srećni odlaze obasjanom stazom. Odavno je znala da i on nju voli i da ni jedna druga djevojka za njega ne postoji. Ipak, u svemu je postojalo i nešto neobjašnjivo, neka prepreka preko koje ona ma koliko željela, nikada nije uspjela da prekorači. Sve je bilo kao u snu dok im se ruke ili usne ne bi dotakle. Tada bi se ona budila i njih dvoje su ponovo postajali oni koji su bili još onda kada su zajedno učili prve korake.
Onda se desio susret sa starijim, nepoznatim čovjekom. Potom i njen pristanak da se uda za njega.
Nije joj nikada bilo potrebno da razmišlja zbog čega je sve bilo tako, jer je znala da je to samo bijeg od njene nemoći da svoj san pretvori u stvarnost. Kada je sve već bilo gotovo, sve je iskreno ispričala svom plavokosom mladiću. On ništa nije odgovarao samo je prišao i zagrlio je i tako su stajali čitavu vječnost, zagrljeni, nijemi i nemoćni, sitni kao mrvice.
Od te tišine prikupi joj se dah i ona otvori prozor. Negdje na istoku zablistaše prvi zraci svjetlosti i ona prvi put na javi ugleda onu stazu iz svog nikad ostvarenog sna.
Ogrnu stari očev kaput i na prstima se iskrade iz kuće.
Trčala je bosonoga prema mjestu gdje se oprostila od svog plavokosog mladića, trčala je ne gledajući ni gdje ni kako staje, kao da se bori za život. Osjećala je neku nepoznatu snagu kako je nosi, a koja je nestala u trenutku kada je ispod tek olistalog starog kljena ugledala onog kog je sinoć tu ostavila. Stajao je pokisao, pognute glave i samo mu osmjeh preletje preko usana.
I ponovo poče tišina, ali ona koja obara sve ustave, ona tišina od koje se bregovi rone i čija snaga okreće zemlju. Nebo se spusti da ih zagrne svojim krilom i dok se kiša slivala niz njene djevojačke grudi ona je samo željela da u taj tren uvije sve godine i one prošle i one buduće.
Ovaj put se nijesu opraštali. Na rastanku se nijesu ni pogledali. Otišli su bez i jedne riječi.
Kada se vratila u svoju sobu zaspala je sa željom da više nikada ništa ne sanja.
Kada su je probudili bila je srećna. Spremila se, obukla vjenčanicu i njenoj sreći nije bilo kraja. Došli su svatovi i u sumrak je poslednji put pogledala zelene grane ispod kojih je tog jutra sa visokim, plavokosim mladićem dosanjala svoj djevojački san. Stvarnost za koju se odlučila lagano joj spusti veo preko lica da niko ne primijeti tragove njenog đurđevdanskog uranka.
Potom ubrzo stiže i noć i njena molitva da nikad niko, osim Boga, ne sazna kakvu je tajnu tog jutra sakrila ispod svog pojasa.
autor, Rajko Palibrk
