Nekadašnjih stolara i tesara koji su radili ručnim alatom, skoro više da i nema. Vrijeme, kao da je pregazilo i njih i njihov alat. Postepeno je nesto „Hristov zanat“ i preselio se u prošlost ostavljajući iza sebe mala i velika remek djela kao dokaz nekadašnjeg umijeća, dovitljivosti i mašte istinskih majstora i njihovih zlatnih ruku.
Za razliku od savremenih, nekadašnji majstori drvodjelje morali su da imaju nešto više i nešto značajnije i od alata i od zanata, a to je iskrena ljubav prema drvetu.
Istina je to. Drvo se nekada nije „dalo“ svakome, a da bi „pristalo“ da bude upotrebljeno majstor je morao da ga voli i da ga „u dušu“ poznaje, da za svaku vrstu drveta ima odgovarajući alat na odgovarajući način pripremljen i naoštren. Majstor je morao da zna i gdje je drvo raslo i kako i u koje doba godine je posječeno i koliko je i kako sušeno, a počinjao je rad tek kada bi svaki komad po stotinu puta svojim rukama okrenuo i obrnuo. Majstor je morao da ima oko koje vidi ne samo drvo već i kroz drvo i koje može da primijeti svaki čvor, svaki god i sve vrline i mane drveta.
Čudni su bili ti nekadašnji veliki majstori drveta. Ličili su jedan na drugog kao da su svi bili braća. Ćutljivi dok rade i potpuno predani poslu, oprezni, pažljivi i svi do jednog staloženi. Dok su radili odlazili bi u nekakav svoj svijet, stapali se sa drvetom i alatom, zastajkivali i zagledali i u sebi preračunavali mjere, a kad bi ostali sami znali su često, da razgovaraju sa drvetom, da mu tepaju i miluju ga.
Kakvi su bili majstori takav je bio i majstorski alat. Pravljen je, uglavnom, ručno ili kod kovača po posebnim narudžbama, a samo izuzetno je nabavljan gotov, jer je takav smatran za neprikladan i nekvalitetan. Majstor je iznad svega vodio računa o svom alatu i skoro nikada ga nije davao na upotrebu drugima. Svaki komad je bio pravljen i bio podesan samo njegovom vlasniku i jedino je u njegovim rukama oživljavao i „prijanjao“ za drvo kako treba. Pravi majstor imao je na desetine alatki i svaka je imala svoju namjenu i korišćena je za, samo za nju, namijenjene poslove.
Velikom sjekirom su sječena stabla, sjekirom kladarom su cijepani ili presijecani trupci, tesarskom sjekirom istesivana je daska, zatesivana greda ili brvno a sjekirica je služila za sve drugo. Za najfinije tesanje služila je bradva, za zatesivanje tesla, za prokopavanje glijeto i prosijek, a za ukopavanje kopka… Za sječu stabla ili presijecanje debljeg trupca služila je šega kladara, za rasijecanje balvana trenička šega, za grubo prerezivanje ručno testere, za fino testerica i testere sa natrom, a za rasijecanje fino sitno testere…
Za vrćenje kroz drvo služile su razne vrste svrdlova i matkaf, za ravnanje daske desetak vrsti blanja, za prorezivanje ručni strugovi, njih petnaestak različitih, a za izvođenje najljepših majstorskih linija služio je šaraman.
Svakom drugom alatkom mogao je da radi bilo ko, ali je „šaraman“ bio majstorska alatka.
Šaraman se nije držao u ruci nego na ruci.
Šaramanom se nije moglo raditi snagom, njega je vodilo oko i laka ruka i za njega je vrijedio samo jedan zamah, onaj savršeni, majstorski.
Eto, znam da mnogo toga nijesam pomenuo. Znam, mnogo toga sam i poboravio od vremena kada sam, igrajući se komadićima drveta, rastao uz jednog od starih dobrih drvodjelja. Ono što nikada neću zaboraviti to je ugašena cigareta na kraju njegovih usana, crni iznošeni kačket i miris onih finih trijeski, tankih kao paleći papir, koje su uvijene padale pravo u moje krilo nakon svakog njegovog zamaha šaramanom i tu, kao najljepši pokloni, ostale zauvijek.
autor, Rajko Palibrk
