Svako ko prođe putem od Pljevalja ka Gragcu, na izlasku iz klisure Ćehotine, s lijeve strane, u podnožju brda Kukanj na kome su ostaci srednjevjekovnog grada hercega Šćepana Vukčića Kosače, može primijetiti, ispod jedne oveće litice, otvor pećine. Mjesto je nepristupačno sa strana pa mu se najlakše može prići od same rijeke a što se tiče pogleda on je najbolji upravo sa pomenutog puta. Pećina, reklo bi se, kao i svaka druga. O njenoj veličini i odlikama, čini mi se nema podataka, ali i da ima oni ne bi bili bitni za ovu priču.
Ono što je sačuvano o ovoj pećini je legenda da su u njoj boravile vile i da se čak s druge strane rijeke, moglo čuti kako u njoj neko tke na natri. Do skora su bili živi lovci i čobani koji su se mogli zakleti kako su svojim ušima slušali te dobro poznate zvuke, jer je tada skoro svaka kuća imala natru.
Svega je nestalo onih godina kada je „probijan“ put niz dolinu Ćehotine i kada je to mjesto izgubilo tajnovitost i postalo dostupno mnogim pogledima.
Ostala je samo priča prepričavana u dugim zimskim noćima.
Čuvala tako djevojka iz te i te kuće ovce naspram pećine pod Kukanjom. Bila kopnina i laka zima, sunce ogrijalo, otoplilo, a stado, sito od hrastovih žira se splandovalo. Čobanica sjedjela na kamenu i plela. Dalo joj se pogledati napremase i ona ispred pećine ugledala ženu kako sjedi i češlja kosu. Iza nje na samo par koraka ugledala ogromnog vuka kako se sprema da je napadne. Čobanica skočila i „alaknula“ da otjera zvijer. Žena ispred pećine samo je pogledala i nestala u otvoru ispod litice.
Prošlo od tada nekoliko dana i čobanica ponovo „najavila“ ovce istim putem. Tada se ispred nje „obrela“ ona žena koju je spasila od vuka, priupitala je li ona ta koja joj je pomogla i dala joj šarenu, fino izatkanu, torbu „pletivaču“. Rekla joj da ne gleda šta je u torbi dok ne dojavi ovce kući i da nikome i nikad ne otkrije tajnu od koga je dobila. Kako se pojavila tako i nestala, a čobanica uveče vidjela da je torba koju je dobila na poklon puna dukata.
Šta je donijela u torbi djevojka je te iste večeri pokazala svojim ukućanima. Iznenađenju nije bilo kraja, ali ni pitanjima i navaljivanju da kaže od koga je dobila na dar torbu sa dukatima. Ona se branila koliko je mogla, izmišljala izgovore da je pronašla tu i tu, ali joj nijesu vjerovali.
Iz dana u dan, iz noći u noć, svi su tražili da otkrije pravu istinu i, nakon što su je optužili da je ukrala, djevojka ispriča sve kako je bilo i kako je spasila od vuka ženu ispred pećine i kako je ova nekoliko dana potom darivala dukatima.
Nije mnogo prošlo, nesrećna čobanica se razboljela i nakon nekoliko dana umrla. Ožalili je, ukopali, vrh glave poboli krst i potom se razišli.
Samo su ukućani znali pravi razlog njene smrti, ali su i to počeli brzo poboravljati zaokupljeni prebrojavanjem i trošenjem dukata koje je sirota djevojka donijela one večeri u torbi pletivači.
Niko nije ni slutio da su smrću čobanice dukati postali ukleti.
Vremenom, umjesto da dolazi dobro počelo je da pristiže zlo, i za kratko, djevojčini ukućani, ono što nije pomrlo, otprtljalo je sa zavežljajem preko ramena sam Bog zna gdje.
Ostala je samo priča o torbi dukata koju je čobanici poklonila žena iz pećine podno Kukanja.
Mnogi su vođeni tom pričom i pričom o naopako potkovanim mazgama natovarenim zlatom hercega Šćepana, tragali i kopali po padinama ovog brda i prevrtali ogromne kamene nadgrobne spomenike, a samo nebo i oni sami znaju jesu li išta pronašli.
I ko zna, možda tu još ima nebrojeno mnogo dukata koji nijesu prokleti, ali za koje smo mi slijepi.
Sigurno je samo da neki drugi na svojim legendama iskivaju suvo zlato.
Neka, možda i mi jednog dana progledamo.
autor, Rajko Palibrk
