Kujanuša je zaravan koja se ukliještila između dva sela na sjevernim padinama Ljubišnje i nekada je bila poznata po izuzetno kvalitetnom smrčevom drvetu.
Iako je pripadala nekolicini bratstava iz okolnih sela, vjekovima se iz nje odgonila građa za kuće u sva okolna sela, I dan danas u mnogima od njih su još brvna, grede, rogovi i vjenčanice, takozvane tesanice koje su otud dovlačene i sa po dva para najboljih volova. Građi iz Kujanuše nije trebala nikakva zaštita jer je bila toliko „nabijena“ da nije bilo razmaka između godova pa joj nikakav sipac nije mogao nauditi, a ni kiše ni snjegovi. Ko je imao krov na kući od daske iz Kujanuše, tišljeraj, klupe i kace, bremenice i bucila mogao je da računa da su nedoder i da će ga zasigurno nadživjeti.
Mnogi se još sjećaju da su na ovom tavanku rasle omore koje nijesu ni trojica ljudi mogla obujmiti, a posebna je priča o tome koliko truda i muke je bilo potrebo da se takva, u nebo takla, stabla sjekirama posijeku. Mnogo ljudi išlo je često u Kujanušu i probiralo građu, ali to se na njoj nije osjećalo. Bila je to neobično gusta, skoro neprohodna i odrasla šuma, toliko moćna da joj ni sve sjekire iz okoline ne bi mogle ni pera obiti. Onih nekoliko proplanaka bili su, u stvari, još neodrasli gustiši koji bi se na drugim mjestima slobodno mogli nazvati dobrim gajevima a zvali su se proplanci jedino zato što je čovjek sa njih mogao vidjeti nebesa.
Ono za šta su svi koji su bar jednom kročili tamo govorili da je najlakše, to je – zalutati u Kujanuši.
Ali, jednog dana Kujanuša se priždila.
Bilo je to jednog suvog i vjetrovitog proljeća šezdesetih godina prošlog vijeka. Kako se plamen dovukao do šume, da li se uopšte „dovlačio“ ili se „obreo“ u samom srcu Kujanuše to nikada nije pouzdano utvrđeno. Jedni su pričali da je sve krenulo sa nekog neugašenog čobanskog ognjišta, neki da je vjetar raznio vatru sa gromila nakon trijebljenja okolnih livada, a neki da je neko vatrom htio da iz Kujanuše zauvijek istjera „poslednje odmetnike“ koji su tu imali „bajte“.
Drugi su imali svoje priče o tome, a i jedni i drugi su dobro znali da je tih godina država vršila, „razgraničenje šuma“, odnosno oduzimanje od seljaka svega onog što se moglo nazvati šuma ili gaj.
Bio je to još jedan u nizu državnih projekata protiv „kulaka“ koji su, uz sve ostalo, „oslobođeni“ i tog „tereta“. Revnosni državni činovnici nijesu imali milosti prema ovom poslovično nazadnom sloju stanovništva, pa su u korist države doznačavali liniju „čekićujući“ stabla koja su rasla, čak i pred samim kućama domaćina. Nijesu pomagale ni „skopske“ ni bilo koje druge tapije, ni ugovori o kupovini, niti svjedoci da je „zabran“ plaćen suvim zlatom i da je s koljena na koljeno, za njega plaćan porez svakoj vlasti koja je dolazila. Sve dokaze da su vlasnici šume seljaci su mogli da „okače mačku o rep“. Za sve molbe gluvi i smrknuti geometri samo su komandovali pomoćnoj radnoj snazi: „zatesuj“ i „čekićaj“.
Sva šuma je morala biti državna i kvit.
I tako se, jednog proljeća, priždila Kujanuša.
Jug sa Ljubišnje dunuo kao da gromovi pucaju pa samo raspiruje plamen. Jedra i zdrava smrčevina prašti da planina odjekuje a „svrdlica“ se podigla i napremase se vidi kako u nebesa odlaze zapaljene grane i ugarci. Skoro i da nema dima, samo zažaren vazduh, sivkast i gust i potmula huka od koje se čovjeku koža ježi. Mutnja kao pred sam smak svijeta. One zapaljene grane i ugarci padaju i kilometrima daleko i tamo gdje padnu zažare se i oko njih plane po jedna vatra. Ljudi brane kuće i štale da ne sagore od te potpale s neba. Partijski aktivisti vrše mobilizaciju za gašenje. Svi moraju da idu pod prijetnjom prijekog suda.
Sljedeće godine neko organizova vašir u Kujanuši.
Maline i jagode rodile.
Milina Božija.
autor, Rajko Palibrk
