Gledam ga kako otkiva kosu u pristranku ispod ambara. Naslonio se na lijevu ruku, nogom pripodigao kosište, a desnom rukom odmjereno i lako udara čekićem po „žici“ na nakovnju.
Nikud mu se ne žuri; hoće da kosu istanji i naredi, da bude oštra „kao zmija“ sjutra u cik zore kad će raskositi, prvi put ove godine, u Prijekoj dolini.
Nekada jedan od najsilnijih momaka u kraju, sada starac koji je preko svojih pleća preturio stotine jada i za kog su svi poslovi, osim jednog, postali teški. Snaga ga ostavila, ruke i noge, a i oči ga izdale, obijelio „kao ovca“, povio se, ali kad dođe vrijeme kosanice, nešto ga oporavi i podmladi i popravi mu vid i ne da mu da sačeka da neko prije od njega zakosi livadu.
Pored njega stari lučev vodijer i beleđija, „talijanka“, ista ona za koju je, prije skoro pola vijeka, dao svoje prve tri kosačke dnevnice negdje u zadružnom domu u Gornjoj Bukovici.
Dok sluša poznati zvuk udaraca čelika o čelik i dok mu podlakticu hladi arka „polulepare“, sjećanja mu se vraćaju u one davne dane kada bi, nakon što pokosi svoje, kretao da kosi tuđe livade na prostranim visoravnima podno Durmitora ili Prutaša.
Odlazili bi tada mladići iz njegovog kraja tamo da zarade koji dinar i ostajali sve do jeseni, obarajući u otkose, tvrd kao žicu, planinski „jarac“ ili „vučac“. Neki su se vraćali odmah, neki ostajali, neki sa kose prelazili na grablje ili vile, a samo su oni najbolji, sve dok ne bi presniježilo, mogli da drže po cio dan babke u rukama i da kose „od zvijezde do zvijezde“.
Drugi su bili kosci, dobri kosci i dobro dobri kosci, ali je jedino on uvijek bio kozbaša.
Drugi su mogli bolje prikašati i otkos im je mogao biti širi, ali niko nije umio tako kosu „narediti“ i tako je držati na ruci i toliko za jedan dan livade „obaliti“.
Drugi su kosili snagom i „đovdom“, povijali se za kosom i zabacivali je „iza ramenica“, a on je kosu „nabacivao s trave“ gotovo da se ne sagne, samo kratkim zamahom ruku. I nije bilo te livade i te trave za koju nije umio kosu narediti, pa bi se njegova „uoštrila“ tek onda kada bi se druge zatupile i kada bi im se žice podvrnule.
Nekada prvi kozbaša, zastade, palcem oproba oštrinu otkovanog dijela kose, pljunu u vrh čekića i nastavi kovati. I odjednom mu se učini da od jednog čuje trideset udaraca čekićem.
Tek se počelo razdanjivati, a njih trideset momaka poleglo po rosnoj travi i otkivaju kose. Pukla nepregledna poljana ispod planine. On završio. Ustao i oštri. Polako prevlači beleđijom preko žice. Zna da mu kosa mora biti oštra sve dok se ne zatupi kosa onog koji bude poslednji. Zagleda kako da zakosi po sredini da za njim mogu zaći ostali. Kroz polutamu ne vidi kraja livade. „Šorak“ ga potrefio da baš on „ide“ ispred svih.
Bilo je i dosad kosanice i velikih moba, ali nikad kao ova jutrošnja. Prekrsti se. Pomenu Boga. I zamahnu…
I danas, poslije pola vijeka, priča se kako je Radivoje tog dana kosio na nepreglednoj poljani naspram Prutaša i kad je prvi put na raskosu naoštrio. Kako su ga jedno vrijeme drugi nekako, i pratili i kako im se polako izgubio u jutarnjoj izmaglici.
Od tog jutra, gdje god bi kosio, Radivoje je bio kozbaša. Decenije su prolazile, dolazili su mlađi i jači, ali nikada niko nije niti htio, niti smio zaći prvi u livadu, ako je on bio među koscima. Bilo je i onih koji su navaljivali za njim, ali bi svaki brzo odustajao gledajući ga ispred sebe kako, kao da neće, obara po dvije stope livade jednim zamahom.
I utiša se zvuk čekića.
Sjutra će Radivoje raskositi posred Prijeke doline.
Starina ustade. Naoštri…
Iza njega ostade tojaga koju, još od prošlog ljeta, prvi put zaboravi.
autor, Rajko Palibrk
