Jutarnja priča … Petrovača

Bila jednom jedna jabuka petrovača i rasla pored puta. Nikada niko nije saznao kada je i ko okalemio, ali je nadaleko bilo poznato da rađa svake godine. No, ni to ne bi bilo ništa neobično da ta jabuka nije bila jedina u okolini. Posna zemlja i oštra planinska klima nije dozvoljavala rod ni jednoj drugoj plemenitoj voćki pa su mještanima slast bile samo zukve ili kruške divljake, „slatkice“ ili „zimnjače“, sve jedno.

Ljudi su bezbroj puta pokušavali da okaleme još jabuka, ali sve je ostajalo na tome, jer bi mrazevi i slane, koje su tu bile uobičajene sve do juna, spržile madljice i prije nego izlistaju.

Zbog svega toga ova jabuka „petrovača“ je bila na glasu i nije bilo žive duše u kraju koja nije jedva čekala kada će se plodovi na njenim granama zametnuti. S pažnjom se prethodno pratilo, čak i njeno „be`aranje“ i strahovalo da tih dana ne naiđu jači mrazevi pa da od roda ne bude ništa.

Kada bi petrovača održala svakome ko bi prošao pored nje već bi polazila voda na usta od pomisli da će, tamo krajem avgusta, njene grane biti povijene od plodova.

Kako bi ljeto odmicalo, prolaznici su postajali sve nestrpljiviji pa je branje jabuka počinjalo, a i završavalo se, još dok bi one bile zelene i gorke kao čemerika.

Domaćin na čijem je imanju rasla petrovača, kao i njegov otac i djed, pokušavao je na sve načine, da je zaštiti od prolaznika. Svakog proljeća popravljao je ogradu i dodavao još po jednu baskiju, ali uzalud. Za nju je, dok još plodovi nijesu ni zaruđeli, vezivao najljućeg kera. Neki su pričali da je čak, zapinjao i gvožđa, da je pod njom provodio noći s puškom „na gotovs“, ali ništa nije pomagalo, jer oni koji su tako žarko željeli da mu oberu jabuku, uvijek su nalazili načina da to i urade.

Postojalo je nekoliko vrsta berača petrovača. Jedni su jabuke brali, kao slučajno, u prolazu, drugi bi se na nju popeli „samo da se najedu“ a oni treći su sa nje odnosili nemilice, pune vreće.

Pohara se odvijala u nekoliko naleta. Na početku su brati oni plodovi koji su se mogli dohvatiti sa zemlje. Kada bi njih nestalo na red bi dolazilo savijanje grana, pa onda branje uz pomoć berača i mlatača. Potom bi uslijedilo penjanje, pa lomljenje grana i, na kraju, kad se već ni jedna jabuka nije mogla rukom obrati, neko bi se popeo i otresao sve do poslednje.

Nakon toga, jedno vrijeme svi bi zagledali da nije gdje ostala još koja, a kad bi se uvjerili da nema nigdje ni jedne, do proljeća bi svi zaboravljali na petrovaču, kao da je Bog nije ni dao.

Čim bi bila obrata ili, bolje reći, otrešena, sa petrovače bi počelo da opada lišće i mnogo prije jeseni, ona je bila jedino drvo koje nije na sebi imalo ni jednu lisku.

Jedne zime domaćin na čijem imanju je rasla petrovača“ kad su mu se čeljad razboljela, došao  kod jednog od noćnih „berača“ da kupi svoje jabuke. Ovaj nije htio da mu naplati već ga samo prekorio kako mu niko nije kriv što ne umije da čuva ono što je njegovo i da će, ako mu domaćica ne umije da pomuze krave, on rado doći da to uradi.

Čovjek se samo okrenuo i otišao bez riječi. Vratio se kući, uzeo sjekiru i posjekao petrovaču.

Tako je nestalo jedine jabuke u tom selu, a da nikad niko nije saznao kako, u stvari, izgledaju i kakav ukus imaju njeni potpuno zreli plodovi.

autor, Rajko Palibrk