Jedno od najtajnovitijih mjesta u našem kraju nalazi se na sjevernim padinama Ljubišnje između sela Kakmuži i Višnjica i naziva se Nemanja. Radi se o manjem području u čiji sastav ulazi nekoliko lokaliteta čija imena asociraju na rudarstvo i na boravak u tom kraju nesumnjivo vlastelinske porodice.
Ne samo da su u pitanju nazivi već svako ko je bar jednom prošao tim krajem mogao je vidjeti, ako ne posjetiti, očigledno stara rudarska okna, mjesto zvano Carevo guvno i ostatke brojnih ruševina od kojih za bar jednu mještani tvrde da predstavlja ostatke nekadašnje crkve.
U prilog tvrdnji da je ovo mjesto nekada živjelo sasvim drugačijim životom i da je, sa širom okolinom predstavljalo mnogo više nego što to možemo i zamisliti, ide i činjenica da se ono nalazi na najlogičnijem putu između dva srpska srednjevjekovna rudnika Šuplja stijena i Brskovo, da se sela u njegovoj blizini zovu po vinogradima i voćnjacima – Hoćevina i Šljivansko, da se naspram njega nalazi Kraljičino brdo, i ono što je najzanimljivije, što je i naučno utvrđeno, da je u ranom srednjem vijeku iz ovog kraja u Dubrovnik doselila vlastelinska porodica Nemanja.
Iako je ovaj podatak nedavno pronađen u arhivama, to nije smetalo narodu da kroz sve vjekove sačuva legendu kako je tu nekada živio „car“ Nemanja.
Kao po pravilu, za mjesta kao što je Nemanja vezane su brojne legende, predanja i vječita misterija koja raspiruje maštu. Tako je i sa pričom koju mi je ispričala jedna starina koji je poznavao svaki kamen na Nemanji i svako živo čeljade podno nje.
Bila je gladna godina, jedna od onih koje se ne zaboravljaju i kakva može biti samo onda kada u ratu izda ljetina. Zima duga a puno gladnih usta tako da se i ono ječma ostavljeno za sjetvu, samljelo već odavno u jednoj od vodenica na Voloderu podno sela. Domaćin, otac četvoro – petoro djece, nevoljno, jednog dana uzeo praznu čerekušu i krenuo kod rođaka sa druge strane Nemanje da traži u zajam desetak oka žita.
U putu ga sustigao san, omamilo rano sunce a sve su prilike i savila glad, i on legao da zaspi ukraj poširoke zaravni podno Nemanje. Čim je sklopio oči na san mu izašao čovjek i pitao ga šta tu radi. Ovaj mu sve potaman ispričao a čovjek iz sna rekao mu da će da mu pomogne i zapovijedio mu da se odmah probudi. Čim je otvorio oči, domaćin je u međi iznad njega ugledao otvorena vrata kao na kakvoj magazi. Ušao je i tamo ugledao nebrojeno blago. Torbu čerekušu napunio je zlatnicima i, kao omamljen, vratio se nazad.
Kada je došao kući, shvativši šta je pronašao i koliko je toga još ostalo u međi ispod Nemanje, domaćin se povratio ali od magaze nije bilo ni traga.
Domaćin je, potom, lako našao sjeme. I ne samo sjeme. Ubrzo je napravio i kuću a već narednog proljeća izimio je hiljadu ovaca i postao gazda za koga se čulo nadaleko.
Za razliku od mnogih i tada i danas, on je u svom bogatstvu i slavi imao mjere jer je dobro pamtio koliko je bila teška ona prazna torba čerekuša kada je pošao da traži sjeme u zajam a našao zlatnike.
Povjeri tako, jednog dana, domaćin svom zetu poveliki ćup dukata da ga zakopa na skrovito mjesto kako bi se našlo i za „crne dane“. Ali pri povratku mladića udari grom i mjesto gdje je zakopao ćup pun zlata ostade zauvijek tajna. Uzalud je bilo svo traganje i prekopavanje po gromilama, zapećcima i vrtačama.
Tajna magaze pune zlata u međi na zaravni podno Nemanje, ostala je neodgonetnuta do danas. Čak je i priča o domaćinu koji je za trenutak boravio u njoj počela da pada u zaborav. Nikada nije pronađen ni zlatan stožer propao u zemlju na Carevom guvnu a možda više nema ni živih koji su prolazili kroz brdo rudničkim oknima „cara“ Nemanje.
Danas je tamo ostala samo tišina i čudan nemir u svakom onom koji se tu zatekne a koji bar sluti šta je nekada bilo na prostoru zvanom Nemanja između Kakmuža i Višnjice.
autor, Rajko Palibrk
