Postojao je nekada konj koji se plašio sopstvene sjenke, konj kog je uspio da uzjaše i ukroti jedino golobradi plavokosi dječak koji je jašući na njemu promijenio svijet i sa njim odjahao u istoriju. Bio je to viloviti konj Bukefal a vječiti mladić zvao se Aleksandar Makedonski.
Postojao je, takođe, konj koji se, zajedno sa svojim gospodarom, preselio u jednu od najljepših legendi našeg naroda. Bio je to krilati konj Jabučilo, vojvode Momčila, čiji vrisak, još uvijek, odjekuje durmitorskim gudurama i koji se, s proljeća, raširenih krila uspinje među zvijezde da odmijeni umornog Pegaza.
Konj rimskog imperatora Kaligule zvao se Incitatus i bio proglašen za senatora. Konj Proroka Muhameda nosio je ime Al Barak, Napoleonov je bio Marengo, konj Džordža Vašingtona zvao se Magnolija, Don Kihotov – Rosinanta, a Budin – Kantaka…
Kada bi pio vino, Marko Kraljević bi pola pio pola Šarcu dav`o, a nakon pogibije Hajduk Veljka, njegovog Kušlju, otkupila je iz ciganske zaprege za deset dukata Čučuk Stana.
„Ja sam svojoj ljubi poklonio!“, reče Banović Strahinja i njih dvoje na Đoginu odjezdiše put malene Banjske kraj Kosova.
Ždralin, Zelenko, Vranac, Đogat, Alat, Brnjaš, Putalj, Dorat ili Kulaš… Ko bi mogao pobrojati sva imena poznatih i nepoznatih konja koji kaskaju ili galopiraju kroz vrijeme i čije grive viore u najljepšim pričama, bajkama, romanima, pjesmama i filmovima ili se presijavaju na suncu na platnima najpoznatijih slikara.
Kako zamisliti carske kočije bez konja, kako viteške turnire, kako bez konja da krenu svadbene čeze ili kako bez njih da pojure sanke ruskim stepama? O modernim imenima konja suvišno je i govoriti, jer ona stvarno prelaze granicu mašte.
I tako bi priča mogla teći u beskraj, priča o ljudima i njihovim konjima bez kojih ti ljudi ne bi bili ono što su bili. Sve dok nije došao poslednji „vakat“ konji su igrali nezamjenjivu ulogu u životima i velikih i malih, običnih ljudi. Konji su ljudima bili prijatelji, ginuli spašavajući svoje gospodare, bili im saputnici i sapatnici, saborci, dika i ponos.
Moćni juriši konjice u bitkama tokom više hiljada godina presudno su uticali na tok istorije. Bilo da su ih jahali silni oklopnici, laki arapski konjanici, Tatari ili donski Kozaci, snaga, brzina i volja konja bila je odlučujuća.
Ali je došlo drugo vrijeme i konje preselilo u legendu, ostavljajući im jedino cirkusku ili paradnu ulogu. Njihov silazak sa scene pratila je i promjena vrijednosti riječi „konj“ pa se ona počela upotrebljavati u pogrdnom smislu. Tako je postalo moderno ako hoćemo nekog da uvrijedimo ili omalovažimo da mu kažemo da je konj; da kažemo da neko „rinta kao konj“; da neko dopušta „da ga jašu kao konja“; da je neko „nasamaren“; da su ga „zauzdali“; da su ga „pojahali“; da će „crći kao konj“ a stih, kako su nama stavili amove a sebi sagradili hramove, već je ušao u mnoge antologije.
Žao mi konja.
Digli smo eto, ruke od njih. Gledamo ih samo u cirkusima ili na hipodromima.
Mi stariji još se i prisjetimo kako su nas, dok smo bili djeca, stavljali u sedlo i kako smo odmah postajali veliki i važni. Za one mlađe, konj je postao skoro mitska životinja koju su jednom ili ni jednom vidjeli ili dotakli.
Nema više ni sedlara ni potkivača, nema ni kićanki na uzdama ni uzengija, ni kolana ni „jabuka“ na sedlima, nema čak ni samara, a veliko je pitanje da li i potkovice više donose sreću.
autor: Rajko Palibrk
