Na sjevernim padinama Ljubišnje, na zaravni Meljaka, nalazi se Galovača jedna od rijetkih jama „bezdanica“ u ovim krajevima. Za razliku od nekih drugih jama, Galovača nije skrivena, već bez imalo stida i zazora, nepokrivena i nezaklonjena, zjapi i vreba koga će i šta progutati. Za ovu džombu, vezuje se bezbroj velikih i malih priča, istinitih i izmišljenih, a jedno je samo sigurno da su sve crne, upravo onakve kao što je sama Galovača i kako joj i samo ime govori.
Približiti se Galovači, nakviriti se, baciti kamen u nju i slušati kako dugo tutnji niz ponor, bio je i ostao izazov za svakog ko se pored nje našao. Njena mračna privlačnost je neodoljiva i neprolazna. Jeza koja svakog podiđe kad se nad nju nadnese ravna je onoj kad osjetimo da je zla kob tu negdje iza vrata.
Galovača je drugo ime za zlo koje čovjeka neodoljivo vuče k sebi, koje mu se nudi, ili drugi naziv za neodoljivu privlačnost ponora.
S proljeća, kad snjegovi kopne, iz Galovače izlazi potmuli huk podzemnih voda koje se survavaju u nevidljive još dublje i još crnje ponore. U to vrijeme, hladan vazduh koji uvijek izbija iz nje postaje još hladniji, a njegov ukus pun memle.
Tako je bilo i onog dana kada je Jefa, odlučila da svoju nesrećnu mladost sahrani u ponoru bezdanice. Iskrala se iz kuće i potrčala u zagrljaj Galovači, kao nekada onom koji je obesčastio i ostavio. Dok je trčala preko zaravni, obučena kao za udaju, Jefa je osjećala kako nerođeni život ispod njenog pojasa vrišti u samrtnom strahu. Ali, ona je bježala i od tog i od svog života, bježala je od pogleda, od prekora i riječi, i od prstiju koje su na nju upirali. Svi drugi putevi bili su zarasli u trnje, samo je staza prema Galovači bila ravna, prava i široka, a na njenom kraju se nalazio jedini spas i jedino mjesto gdje će biti prihvaćena raširenih ruku.
I brzo je tamo stigla, za tren oka. I nije se osvrtala, niti od sunca opraštala.
Dobri glasovi sporo putuju, a zle glase raznosi vjetar, svaki grm i svaka ptica zloslutnica. Dani su bili kratki da bi se obišle sve gore i sve vode, da bi se stiglo na sva mjesta gdje je nada mogla biti pokopana. Galovača je ćutala i kad su je sve češće počeli poprijeko gledati.
I sve bi ostalo zauvijek tajna da jednog jutra nisu pronašli Jefin svilenac u izvoru pored Ćotine, naspram Mramorja. Iznijela ga voda da ispriča istinu.
Jefa sa svojim grijehom, zauvijek je ostala u mračnim ponorima Galovače iz koje se, od tada, ponekad, umjesto huka nabujalih ponora, začuje djevojački vrisak.
autor, Rajko Palibrk
