Ta kuća, na kamenitom uzvišenju iznad rijeke, nekad je bila prepuna života i dječje radosti, ali, kao da joj je bilo suđeno da kad neko od čeljadi iz nje jednom izađe više se u nju ne vrati. Tako je jedno po jedno odlazilo da bi na kraju u njoj ostala jedino Anđelka, starica za koju se pričalo da je nekada bila najljepša i najsilnija djevojka u deset sela. Anđelku su udali bez pitanja, ona se pomirila sa sudbinom, poštovala čo`eka, izrodila djecu, pazila i održavala kuću i, na kraju, ostala sama. Čo`ek joj umro a djeca se razasula po svijetu.
Poslije mnogo godina put me nanese baš sokakom koji prolazi pored te kuće. Dok sam prilazio, pred oči mi „izađe“ Anđelka, blaga starica, kako povijena iz starog bokala zaliva ruže pored staze koja vodi prema kući. Uzan puteljak obrastao sitnom travom, a sa strana u dva reda bezbroj tek rascvjetalih, rumenih ruža. Anđelka im prilazi, poneku podigne mekanom rukom i dugo zagleda a potom nastavlja dalje sa istom pažnjom, nigdje ne žureći kao da se cijeli svijet savio u njene ruže.
Tu sliku mi u trenutku zamijeni druga. Jedno davno proljeće. Anđelkine ruže blistaju u majskom predvečerju. Ne mogu da odolim. Prilazim, ne osvrćući se da li me ko gleda, i trgam najljepšu i najrumeniju. Zastajem, gledam je i poredim njenu boju sa purpurom neba i licem one kojoj sam je namijenio i kojoj ću je pokloniti. Odjednom osjetih kako me neko gleda, okrenuh se i, na nekoliko koraka, ugledah Anđelku. Zbunih se i ruža mi ispade iz ruke.
Starica djevojačkog lica nijemo je stajala i osmjehivala se. Njene oči progovoriše i ja podigoh ružu sa trave. Nijesam nikako mogao da se sjetim ni jedne riječi kojom bih zatražio oproštaj.
„Neka si. Znam kome si je namijenio. Ni ja ne znam koja je ljepša. Neka si, prosto ti bilo.“, čuh kako mi tiho govori.
Ja se okrenuh, nešta sam, valjda, i progovorio i poslije nekoliko koraka potrčah. Nisam se zaustavljao do rijeke gdje me je čekala ona zbog koje sam ukrao Anđelkinu ružu.
Ta sjećanja!
Zastadoh pored kuće na kamenitom uzvišenju iznad rijeke zarasle u koprivu i korov. Po stazi koja vodi prema kući trava se zazelenjela, ista ona, kao nekada, sitna i meka poput svile. Oko nje, naslonjene na polomljenu ogradicu, već olistale i počele da zavijaju pupoljke Anđelkine ruže. Nisu se dale vremenu već su porasle i razgranale se.
Iza Anđelke ostale jedino ruže!
Kako će samo da se rumene i da mirišu i ovog proljeća!
Anđelke odavno nema; od one strašne zime kada su je pronašli smrznutu u magazi pored ugašenog ognjišta.
Da li je Anđelka u svom teškom i preteškom životu mogla poželjeti išta ljepše? Da li su joj baš sve želje ostale neispunjene? Da li je baš one zimske noći na postelji u ledenoj magazi, u snu iz kog se nije probudila, sanjala svoje ruže?
autor, Rajko Palibrk
