Zašto volim Pljevlja

Zaboravljeni biser

Kroz mnogobrojne susrete, razgovore i nova poznanstva nerijetko se provlačila jedna te ista rečenica „Pljevlja su jedini grad u Crnoj Gori u kojem još nikada nijesam bio(la)…“. Skrivena u maglovitoj kotlini između šumovitih planina, skrajnuta s puteva i očiju prolaznika, svoju raskoš ljubomorno čuvaju za Pljevljake i njihove goste. Stoga i ne čudi što su svi oni koji su se prvi put našli pod Golubinjom, svikli na slike Rudnika uglja i Termoelektrane kao sinonima grada, bili oduševljeni i iznenađeni njegovim sadržajima. Nerijetko ga hvaleći mnogo više od samih Pljevljaka koji su „srasli“ sa njegovom svakodnevicom.

Sve je im’o ništa im’o nije, Balaševićevo je slovo o tamo nekom Vasi… Ali i slovo koje bi se jednako moglo pripisati Pljevljima i Pljevljacima.

Jer Pljevlja, dva i po vijeka sjedište hercegovačkog Sandžaka, baš kako dolikuje nekadašnjoj „prestonici“, bogatoj tradiciji, kulturi i nasljeđu svega imaju.

Sveta Gora ima Hilandar, Carigrad Aju Sofiju, a Pljevlja već vjekovima svoje duhovne oaze – manastrir Svete trojice i Husein pašinu džamiju. Sorbona je Sorbona, ali je za ponos i 110 godina rada pljevaljske Gimnazije. Dok se Rim diči Koloseumom, Pljevlja svoju starorimsku staklenu čašu, diatretu, kakve još samo četiri postoje u svijetu i kakvu ni Rim nema, čuvaju pod ključem, u dobro obezbjeđenim depoima!

Londonski Muzej voštanih figura premali je za sve posjetioce uprkos čestoj magli. Ona pljevaljska odvajkada je „po Taslidži padala“ skrivajući ljepotu „moćevskijeh dama“. Nekad dama, a danas Muzej humora i satire, jedinstven u svijetu i Međurepubličku zajednicu, sa slikama i skulpturama najvećih stvaraoca sa prostora SFRJ koje zbog nedostatka izložbenog prostora u svicima, zaštićene od vlage čekaju bolje sjutra da zablistaju punim sjajem pred očima poklonika umjetnosti.

Verona je imala Romea i Juliju, Firenca rijeku Arno i most zaljubljenih Ponte Vekio, a „Breznica, rijeka mala“, znala je, krila i zauvijek će čuvati pljevaljske tajne ljubavi… Srećne i nesrećne, radosti i tugovanja, baš kao i Milet bašta.

Beograd ima Skadarliju i Kalemegdan. I Pljevlja imaju Koznik, Kukanj, prelijepe Vodice i Motel. Izvor pitke vode na samo 500 metara od centra grada…

Amerika ima Kolorado. Jaka stvar! Imaju i Pljevlja Taru i najveći evropski kanjon. Nose i epitet svjetske baštine jer je dio kanjona i opštine pod zaštitom UNESCO-a…

Ne postoji puno tog što Pljevlja nemaju.

Zato te i očaraju, zarobe, natjeraju te da se zaljubiš u njih i da im se stalno vraćaš. Iznova i iznova… Zato ih zavoliš i zauvijek nosiš u srcu. Ma gdje živio. U Pljevljima, ili Beogradu, Sarajevu, Podgorici, zajedno sa desetinama hiljada Pljevljaka koje su životni razlozi odveli iz zavičaja. I koji su morali da odu „trbuhom za kruhom“ iako Pljevlja imaju i šume i ugalj i struju i olovo i cink i pljevaljski sir…

Pa kako onda nemaju ništa. Šta im to fali?

Samo jedno – na sjeveru su. Krajnjem. Da su tek neki kilometar južno od Bioča, bliže Vladi i simpatijama premijera i ministara, da je manje podjela i da predsjednik opštine nema, kao decenijama unazad, predsjednika u sjenci koji „stoluje“ u Rudniku uglja, bila bi najbolje mjesto za život na svijetu.

Ovako, svjetlosnu godinu daleko od ekološkog epiteta koji je država sebi prišila prije dvije decenije, sa velikom nezaposlenošću, lošom gradskom infrastrukturom, bez željeznice i sa lošim putevima, iako sjeverna državna kapija, ostaju skriveni crnogorski biser, do kojeg stižu jedino najuporniji lovci na blago u posjedu starih mapa…

autor, Dejan Kandić