Samoregulacija kao put do pouzdanijih medija
Medijska samoregulacija je potrebna i korisna. Nepotrebno je gubiti vrijeme i dokazivati da je to koristan mehanizam kojim medijska zajednica pomaže sama sebi. Korisno bi bilo da je ona i jedistvena i obavezujuća za sve medije. Postavlja se pitanje da li to moguće. Realno je da u dogledno vrijeme nije moguća jedinstvena samoregulacija medija u Crnoj Gori. Posebno je pitanje koliko je priča na temu samoregulacije iskrena. Kada se pogleda opšta kakofonija na medijskoj sceni može se pomislit da ni cenzura nije bila tako loša. Novinar je bio načisto, znalo se šta je zabranjeno, inteligentni i pošteni su se trudili da ta ograničenja prevaziđu i da cenzuru obesmisle. Mediji, ili ono što se smatra i predstavlja kao forma medija, danas se mogu pohvaliti relativnom slobodom da pišu šta god pa makar to bila i istina. Stanje medijske industriji nastaviće da preslikava stanje u društvu i nerazumno je očekivati da mediji budu bolji od društva. Medijska pismenost ili nepismenost društva zavisi od više stvari, a uticaj medija je samo jedan od faktora.
Organizovani oblici društvenog života poznaju neki oblik regulacije. Pravila ponašanja su pisana i nepisana. Nepisana, običajna, pravila dominiraju nad formalnim, pisanim pravilima. Odnosi u društvu se regulišu zakonima ali i običajima – koliko uspješno zavisi od samog društva. Neuređena društva žive od problema, hrane se problemima i parazitski ih umnožavaju. Bez nekog oblika samoregulacije novinari postaju najamnici spin doktora. Karakteristično za Crnu Goru je da su podjele raznovrsne i trajne. Zaludno se pretvarati da podjele nisu stvarne i da ne postoje. Površna analiza pokazala bi da postoji više istina i da komentari nisu slobodni i, naravno, da činjenice nisu svetinja. Činjenice su stradale i pitanje da li javnost može da se složi oko jasno vidljivih stvari. Podjele u društvu podijelile su medijsku zajednicu pa je „naša“ istina značajno bolja i istinitija od „njihove“ istine. Istina svakako nije jedna, mi smo u pravu svakako, oni nisu sigurno. Atmosfera u kojoj ljudi koji misle razlličito i drugačije nisu „naši“ već su postali „njihovi“ je stvarna , opipljiva i realna. Posao novinara u ovakvim okolnostima više zahtijeva jak želudac nego znanja i moralne norme.
Opšte vrijednosti profesionalnog odnosa prema poslu su najbolja regulacija. Uspjeh je kada čitaoci ili gledaoci vole da čitaju ili gledaju nekoga sa čijim se mišljem ne slažu. Pošteno odrađen posao je za profesionalca svetinja, bilo da je riječ o zidaru ili novinaru. Pošten odnos prema publici podrazumjeva i da se kaže ono što publika ne voli. Đavo je u detaljima, kada se kažu istine koje nisu prijatne i time zasluži poštovanje to je profesionalni uspjeh. Regulisanje i samoregulacija će u budućnosti zavisiti od novinara i svako nametanje je opasno. Nametnute norme pa i da su najbolje će prirodno izazvati otpore. Nevidljiva ruka tržišta (kog to tržišta?) neće riješiti probleme medija. Mediji nemaju nikog osim samih sebe i kada slika u ogledalu vrijeđa onog ko se gleda, to je najbolji je put ka regulaciji. Koliko će biti dug put i koliko će žrtava biti na tom putu ostaje da se vidi
Milivoje Irić, novinar
