Cenzura i samocenzura, strah od mogućih tužbi zbog povrede prava ličnosti (kleveta i uvreda), kao i pritisci koji dolaze sa različitih nivoa samo su neki od problema sa kojima se suočavaju novinari/ke u svakodnevnom radu. No, ako se usvoji trenutni Nacrt Zakona o medijima, tom spisku će se dodati i solidarna odgovornost za počinjenu štetu, zajedno sa osnivačem i različitim nivoima urednika, što bi moglo da dodatno usložni situaciju i dovede do povećanja nivoa samocenzure.
Pored samih novinara/ki, o problemima sa kojima se suočavaju mediji i novinari u Crnoj Gori svjedoče i brojne domaće i međunarodne organizacije. Jedna od njih je i Evropska komisija koja u nekoliko svojih izvještaja o Crnoj Gori ističe problem cenzure i samocenzure, ali dodaje i to da slobodu izražavanja ograničava „veliki broj tužbi zbog klevete i uvrede“.
Nažalost, nema dostupnih podataka o tome koliko je takvih tužbi pokrenuto nakon što je dekriminalizovana kleveta, niti kakav epilog ti slučajevi dobiju na sudu. Do javnosti dolaze samo najdrastičniji slučajevi, kada su tužioci ili javni funkcioneri ili članovi njihovih porodica ili kada predstavnici medija tuže jedni druge. Ipak, postavlja se pitanje i da li „obični građani“ traže nadoknadu štete po ovom osnovu od medija/novinara, koliki su tužbeni zahtjevi i koliko je pravosnažnih presuda. Jedini dostupni podaci, koji su objavljeni u izvještaju Vrhovnog suda, pokazuju da su od početka 2011. do druge polovine 2017. godine, crnogorski sudovi ukupno su radili na 109 predmeta naknade štete po tužbi protiv novinara/medija. Od njih je traženo više od milion i dvjesta hiljada eura odštete.
Nije poznato ni to koliko je tih tužbi osnovano i koliko su zapravo one mehanizam za zastrašivanje. No, kada do greške ipak dođe, pitanje je i ko je za tu grešku odgovoran, odnosno ko je odgovoran za uvredljive sadržaje. Na primjer, dilema postoji da li bi trebalo da budu pojedini urednici i/ili novinari odgovorni, ili mediji ili izdavač? Da li, na primjer, novinar treba da bude odgovoran kao autor publikacije/teksta/priloga, ili je odgovornost na uredniku, koji je taj tekst pročitao i priredio za objavljivanje, ili pak na medijskoj organizaciji leži najveća odgovornost. Ne postoji jednobrazno rješenje, već države potpisnice Evropske konvencije o ljudskim pravima same određuju ko je odgovoran za počinjenu štetu. Postojećim Zakonom o medijima propisano je da je odgovornost na osnivaču, međutim, novina koju donosi Nacrt novog zakona ide se korak dalje i predviđa solidardna odgovornost. Opasnost koju može donijeti ovo rješenje jeste veći strah i opreznost među novinarskom zajednicom, koja će dovesti do toga da se rjeđe usuđuju da pišu o temama koje bi mogle biti potencijalno „opasne“ ili koje bi mogle voditi do tužbi. Na taj način bi se indirektno ograničila sloboda izražavanja i uvećao nivo samocenzure.
Bez obzira na to ko će se smatrati odgovornim ili ko će tužiti novinare/medije, važno je da svi članovi medijske zajednice vode računa o načinu izvještavanja i vode se osnovnim profesionalnim standardima koji će mogućnost tužbi svesti na minimum. Prije svega, tu se misli na osnovni postulat Kodeksa novinara – traganje za istinom. Dakle, novinari/mediji ne treba samo da vjeruju u ono što pišu, već treba da budu u stanju da to dokažu. Osim toga, oni treba da imaju na umu i „dobru vjeru“ i dužnu novinarsku pažnju. Nju predviđa i Nacrt zakona o medijima, koji oslobađa osnivače, urednike za pojedine rubrike i novinare ili autore solidarne odgovornosti, ukoliko su postupali sa dužnom novinarskom pažnjom. U dokumentu se, između ostalog, navodi da su novinari dužni da prije objavljivanja informacije o određenom događaju, pojavi ili ličnosti, s pažnjom primjerenom okolnostima, provjere njeno porijeklo, istinitost i potpunost.
I dok podaci o sudskim postupcima protiv medija i novinara zbog povrede časti i ugleda ne postanu dostupni, treba raditi na dva nivoa – podizanju profesionalizma medija i smanjenju broja tužbi, kroz vansudsko rješavanje sporova i promovisanje samoregulacije. Samo na taj način će se ojačati sloboda izražavanja i medija i uticati na veću slobodu novinara.
Bojana Laković Konatar, novinarka
Tekst je nastao u okviru projekta „Monitoringom do slobodnih medija“ koji Sindikat medija Crne Gore sprovodi u okviru većeg projekta „Reforma pravosuđa: Unaprjeđenje kapaciteta organizacija civilnog društva u doprinosu očuvanja integriteta pravosuđa“, kojeg finansira Evropska unija, a realizuje Centar za monitoring i istraživanje (CeMi) u partnerstvu sa NVO Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Mreža za afirmaciju evropskih integracionih procesa (MAEIP).
