U vremenu kada se mnogo toga praznuje i slavi, pojedinačno-lično, grupno, verski, gradski, državnički, internacionalno – svetski…neki datumi prolaze tiho. Pogotovo ako se od svega toga ne može napraviti neki biznis. U danima , nedeljama, mesecima, godinama borbe protiv raznih boleščina, virusa i sl. i kada nam stižu vesti o pojavi ove ili one napasti, koje prenose , ptice, komarci, žene, muškarci, sve i svašta, nađe se i po neki datum – praznik kao zaljubljenih ( Peva li ono Balašavić u „Provincijalki“: O da mi je da se još jednom zaljubim…! i Arsen: Poklanjala si al’ i krala…) ili ovaj o kome sam imao nameru da pišem , a on proleće dak se ja latih računara… Pa dobro, i zakasneo podsetio me je na mnogo zagrljaja, koji su me činili sretnijim, zadovoljnijim, nagrađenim …Oni koji se naučno a pogotovo „metodološki“ bave ovom ljudskom pojavom, koje je na žalost kao i svih drugih humanih vrednosti, sve manje, tvrde da su četiri zagrljaja potrebna za preživljavanje, osam za održavanje, a pet do šest dnevno će vam život ulepšati, a dvanest zagrljaja potrebno je za napredovanje…
Da , trebalo je ovo pisati za 21. januar , internacionalni praznik zagrljaja- grljenja , nastao u gradiću Kilo Mičigen SAD kada ga je Kevin Zaborni 21. januara 1986. prvi put slavio, a od tad izgleda, manje više, obeležava čitav svet…
Moje pisanje ovim povodom , svešću na stranice mog „Herbarijuma sećanja“ i posvetiti onim čiji su zagrljaji bili istinski odraz drugovanja, prijateljstva , poštovanja , vidljiv znak onoga što može i mora odbraniti svet od svih najezdi bezumlja, pohlepe, zla…
Pa da krenem , od onih detinjih, još uvek čistih istinskih , kada su se drugovi skupljali i voljeli kao klikeri staklenci, čudesnih boja, a bogami i čuvali u vremenima i nevremenima…

Čija li bi ova lopta? Taj je igrao oba poluvremena. A igralo se: Prvo naša – drugo vaša! Nije se dalo da „durišeš“ našu loptu celu utakmicu !
A ovo je sa stranice „ALBUMA ŽIVOTA MOG“ jednog mog druga, fanatičnog skupljača „Zlatnog praha uspomena“ . Koje je taj detalje zapamtio, zapisao…Kada bi samo deo toga“dilitovo“ stala bi mu u glvu još dva fakulteta. Hvala mu što smo se ja imoj dobri drugar iz osnovne našli tu. Tačno zapisani datumom i mestom.

Prisećao sam se. Moj džemper je bio žute boje. Lopta je bila školska, a dan sunčan. Momo B. Vučetić, od osnovne škole do ekonomskog fakulteta. Zvali smo se „koljega“! A te 2007. zatekoh se u Pljevljima, tek da ga ispratim…Nije ovo „poslednji pozdrav“, ovo je naše drugovanje za uvek!

Nije nama trebao neko iz Mičigena , znali smo vrdnosti zagrljaja i na našoj Čaršiji, Moćevcu, Raskrsnici. Ma iz svega je imao petice, i klikere. Obožavao je tu igru. Krene u školu i „opuva“ sve od Milet bašte, Trebovine do gimnaѕije. Pun džep staklenjaka. Pa naš fudbal „Esperanca“., korzo, Ćotina, pa Studenjak… Muki Telać za sva vremena i u svim lepim sećanjima koja ne priznaju nikave odlaske i rastanke…

I ova fotografija iz mog „Herbarijuma“ pripada ovoj temi. Draga mi je, bez obzira što nisam siguran u kom je poluvremenu- treningu nastala. Ma igrali smo u klaker u po beli dinar, družili se prijateljili, kumovali…Čekalo se tada na ovom terenu da se odigra basket. A sada tu nema ni jednog obruča! Jova, Roki, Bruno, Friks, Noca, Dragan Čip, Andrija i Minja… daleka 1976.

Nikada ta igra ne prestaje. Napravili smo jedan koš na Adi. Naš „Mali Breznik“. Koliko je tu prošlo vrhunskih igrača !. Tu sam ja učio Miloša i Marka, a posle oni mene. Naučio sam tako „roling“ u pedeset i nekoj! Ma nikada nije kasno. Bojke, Role, Duja, Marko naš „džoker“ za pobede i zagrljaj.
A kada smo već kod košarke , evo pljevaljskog zagrljaja na utakmici Prve lige Srbije( 2013) , daleko od košarkaških terena kraj Breѕnice. Kljaja u dresu tima iz zavičaja Miloševe majke i Bojke u radničkom FMP.

Možda Kljaja i Bojke , zaigraju jedanput i za zavičajni Rudar.

E dosta košarke. Evo fudbalski „trio Esperance“ od gimnazijskih dana pa do dana današnjih, ni vreme ni nevreme nije nas otuđilo. Ranko – Vojkan – Slavko. Ranko je naš stožer okupljanja gimnazijske generacije. Hvala mu !
Da ne budu samo ovi drugarski zagrljaji. Evo i onih drugih , takođe lepih, moćnih, koji čine porodicu i čoveka radosnijim , srećnijim…

Kada se tata i mama vole, svi se vole !
A sada da se vratim onim zagrljajima koji ponekad traju večno , koji se pamte i sanjaju i sa onima sa kojima se grlili nismo.

Koliko je ova Kalemegdanska klupa , bila svedok ovih čarobnih događaja . A Sava tiho teče…
Kraj je školske godine. Odzvonio je i poslednji maturski čas :

Rekao bi večiti dečak Mika Antić : Nije ovo završena samo jedna školska godina…Gotovo je detinjstvo…Ma pusti alkohol, posveti se zagrljaju ! Jer, od sada , biće te rasuti ko šaka prosutih klikera…Tražiće te se i pamtiti u tom zagrljaju.
A kada smo već kod MATURE , evo bar mali deo onih kojima posvećujem ove redove, bez kojih nije nijedno moje pisanje na ove teme , koji su veliki deo moga zavičaja. Uvek sa mojom Vesom, Mukijem, Mikušem, Milenkom Kapetanom, Sretom, Mirkom, braćom Pivljanin , Manjom, Finom, Milom …Nekim večnim razredom…

Brzo minu naše đakovanje – lagan leptir sa krilima zlatni.
autor, Vojkan T Bojović





2 коментара
Vojkane, Vojkane… Gospodine Vojkane… Ma prelep tekst.
Kakva lepeza zagrljaja koji su neophodni za zdrav i ispunjen zivot….Dirljiv tekst prozet nostalgijom za mladoscu kao i bogatstvom uspomenama … svaka cast Vojkane…