Pejaković nije dao da hapse Čeka i njegovu ekipu

Kako je spriječeno da se rat iz Bosne ne preseli u Crnu Goru

Prvi put je o tome za „Vijesti“ javno progovorio nekadašnji načelnik pljevaljske policije Vukota Šćekić koji je umnogome zaslužan za očuvanje mira u državi
Kako je spriječeno da se rat iz Bosne ne preseli u Crnu Goru.
Pejaković u razgovoru sa nekadašnjim šefom DB Bojovićem.

Da se rat iz susjedne Bosne i Hercegovine preko Pljevalja, početkom devedesetih, ne prenese u Crnu Goru, prema višemjesečnom istraživanju „Vijesti“, spriječila su dva presudna događaja o kojima se u javnosti do sada ništa nije znalo.

Prvi put je o tome za „Vijesti“ javno progovorio nekadašnji načelnik pljevaljske policije Vukota Šćekić koji je umnogome zaslužan za očuvanje mira u državi.

Ubrzo nakon te „misije“, on je ostao bez posla.

„Vrelo ljeto“ u gradu pod Golubinjom 1992. godine počelo je bombaškim napadima na muslimanske radnje. Strah i neizvjesnost kulminirali su šestog avgusta kada je policija uhapsila vozača vođe paravojnih formacija Milike Čeka Dačevića i oduzela mu bijeli “mercedes”.

Automobil nije imao dokumenta o porijeklu, osim potvrde da je riječ o poklonu predsjednika Čajniča Dušana Kornjače, Dačeviću za „zasluge u ratu“. Na automobilu su bile nalijepljene i tablice sa neke pljevaljske fiće. Kod vozača su pronađeni i radio stanica i dvije automatske puške.

Protesti zbog “mercedesa”

Ubrzo nakon hapšenja, prema Šćekićevom svjedočenju, u Centar bezbjednosti došao je Dačević koji je tražio da se „mercedes“ vrati, a vozač pusti.

“Zadržali smo ga na informativnom razgovoru. Međutim, kako su u to vrijeme informacije iz policije curile, Čeko je, najvjerovatnije preko svojih ljudi iz policije, organizovao proteste”, sjeća se Šćekić.

Prema njegovoj procjeni, pred zgradom policije okupilo se najmanje 400 naoružanih ljudi. Ubrzo su blokirani i svi ulasci u grad. Jedino rješenje, ističe Šćekić, je bilo puštanje Čeka koji je na izlasku skinuo Titovu sliku sa zida i razbio je. Ostaće upamćena njegova tadašnja izjava da bi izbio rat u Sandžaku da on nije pušten.

Pred zgradom policije okupilo se najmanje 400 naoružanih ljudi.

Sutradan je u Pljevlja doputovao tadašnji ministar unutrašnih poslova Nikola Pejaković koji je donio spisak 15 policajaca koje treba suspendovati zbog neprofesionalizma u slučaju Dačević, odnosno stavljanja na Čekovu stranu. Šćekić je smatrao da nije pogodan trenutak za takvu odluku.

“Činjenica je da oni nisu odradili posao kako treba, ali smo morali da čekamo, da pravimo ustupke. U toj situaciji ni kadrovski ni tehnički nismo bilo jaki da možemo da obavimo posao kako treba”, kazao je Šćekić.

Suspendovani policajci su osmog avgusta sa porodicama došli pred policiju da protestuju tako što će štrajkovati glađu. Za njima je došao Čeko koji je dao rok da se vrate na posao do 17 sati „ili će doći sa naoružanim ljudima“.

“Te noći ponovljen je scenario od prije dva dana, ali mnogo žešći. Osim ‘čekovaca’ u grad su došle i razne grupacije iz Bosne, Srbije i Crne Gore. Postavljene su barikade, zauzeti pošta, bolnica, Opština, repetitor i pekara u kojoj su radnici pod prisilom pekli hljeb za okupatore. Opsadirano je i naselje Brdo u kojem živi muslimanski narod. Oko Centra bezbjednosti je bilo na stotine do zuba naoružanih ljudi. Sve cijevi su bile uperene u nas”, sjeća se Šćekić.

Izgubili smo Pljevlja

Tadašnji predsjednik države Momir Bulatović rekao je da je crnogorska vlast tada praktično kapitulirala pred paravojnim formacijama.

“Sa stanovišta države Crne Gore tog dana smo mi izgubili Pljevlja. Grad je bio potpuno izvan vlasti Crne Gore. Naša policija je bila potpuno nemoćna, vojska je bila malobrojna, a general Damjanović, kojeg smo poslali iz podgoričke komande armije da uspostavi tamo red, faktički je stao na stranu pobunjenika”, rekao je Bulatović.

Za Šćekića još ništa nije bilo izgubljeno. Sjeća se da je „jedan ispaljeni metak bio dovoljan da nastane pokolj i da je bilo kakav ishitren postupak mogao da odnese ljudske živote i ugrozi slobodu u cijeloj Crnoj Gori“.

Sjeća se da je „jedan ispaljeni metak bio dovoljan da nastane pokolj i da je bilo kakav ishitren postupak mogao da odnese ljudske živote i ugrozi slobodu u cijeloj Crnoj Gori“.

“Nismo smjeli da dozvolimo da paravojne formacije, koje su zauzele druge vitalne objekte, zauzmu i Centar bezbjednosti, jer bi to značilo rat. Hitno smo organizovali sastanak na kojem su bili predstavnici policije, javne bezbjednosti, vojske. Pozvali smo i Čeka, generala Damjanovića.

Ubrzo je stigao i ratni komandant iz susjednog Čajniča Duško Kornjača koji se srdačno pozdravio i izljubio sa Čekom i Damjanovićem. Vjerovali samo da smo okupili sve one koji su mogli da smire ili zapale cijelu situaciju”, sjeća se Šćekić sastanka koji je bio presudan da se u noći između osmog i devetog avgusta dogodi krvoproliće.

Dok su organizatori sastanka pregovarali sa Čekom, Kornjačom, Damjanovićem i njihovim ljudima u namjeri da u stanici dočekaju zoru, u susjednim prostorijama su bili pripravni pripadnici specijalne jedinice Saveznog MUP- kojoj je komandovao Miodrag Davidović. O tome je pored Davidovića znao još samo jedan učesnik sastanka, tadašnji operativac Državne bezbjednosti.

Pljevaljski okupatori nijesu bili svjesni da su praktično zatočeni.

Vjerovalo se da naoružana masa ispred policije neće pucati dok su u njoj njihovi komandanti

Vjerovalo se da naoružana masa ispred policije neće pucati dok su u njoj njihovi komandanti, kao i da u okupiranom naselju Brdo neće biti nasilja nad Muslimanima. Pred zoru, kada je izgledalo da je mirovni dogovor postignut, barikade su povučene, Kornjačina vojska napustila Crnu Goru, paravojne formacije se razišle, sastanak je završen. Pljevljaci su nakratko mogli da odahnu.

Petnaestak dana nakon te najkritičnije noći u novijoj crnogorskoj istoriji, u Pljevljima je ponovo moglo da se stvori žarište.

“Zakomplikovala se situacija u Goraždu, odakle je mnogo izbjeglica srpske nacionalnosti došlo u Pljevlja. Smjestili smo ih u Dom kulture, dali im hranu i ćebad. Obezbijedili smo im prevoz jer je 90 odsto njih planiralo da se smjesti kod rođaka u Srbiji. Tada je došao izvjesni Čolović iz Sarajeva koji je organizovao miting na trgu na kojem je pozivao ‘braću da ostanu u Pljevljima, odakle će iseliti Muslimane i nastaniti se u njihovim kućama’”, ispričao je Šćekić.

Kucnuo je čas

Policija je tog dana, prisluškujući razgovor, čula kako jedna osoba poziva Čeka, koji je tada bio u Beogradu, da se vrati „jer je kucnuo čas da preuzmu vlast“.

“Sastao sam se sa komandantom Specijalne jedinice iz Beograda Miodragom Davidovićem i načelnikom državne bezbjednosti u Pljevljima Milom Joksimovićem. Saglasili smo se da treba da spriječimo Čekov ulazak u grad kako bi spriječili ono najgore. Dogovorili smo se da uhapsimo još sedmoricu njegovih najbližih saradnika”, rekao je Šćekić.

Organizovano i isplanirano hapšenje je obavljeno u ponoć, u najstrožoj tajnosti. Samo odabrani ljudi su znali za akciju, a opet ni oni ko će sve biti uhapšen, odnosno gdje je krenula druga ekipa. Čeko je uhapšen na Ranču, a njegovi saradnici u gradu. Tokom organizovanja njihovog prebacivanja u Podgoricu, sjeća se Šćekić, Pejaković ga je pozvao i naredio mu da obustavi hapšenje.

“Ne vidim drugi razlog što sam otpušten, ako nije što nisam poslušao Pejakovića i uhapsio Čeka”, rekao je Šćekić

“Nisam ga poslušao, ali sam ga upozorio da to moramo uraditi ukoliko ne želimo da se desi najgore. Prijetio mi je da će me smijeniti i izvrijeđao me… Uhapšene smo poslali u Podgoricu a odatle u Spuž. Bili su tamo oko pola godine. Na suđenju u Bijelom Polju su oslobođeni. Osuđeni su samo za neka sitna djela da bi se pokrio pritvor, ništa drugo”, – rekao je Šćekić.

Nakon sprovedene akcije, Pejaković je iz nekog razloga promijenio mišljenje, pa je pohvalio Šćekića što je ista dobro odrađena. To ga nije spriječilo da nešto kasnije otpusti Šćekića, koji smatra da je razlog tome Čekovo hapšenje.

“Ne vidim drugi razlog što sam otpušten, ako nije što nisam poslušao Pejakovića i uhapsio Čeka”, rekao je Šćekić.

Pejaković: Bio je nesposoban

Pejaković, koji danas živi u Beogradu, tvrdi da je Šćekića otpustio jer je bio „nesposoban policajac“, ali u svojoj izjavi ima nekoliko kontroverznih momenata.

“Šćekića sam otpustio kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova jer posao više nije obavljao kako valja. Nije on jedini dobio otkaz. Nikoga nisam pitao, otpuštao sam i druge koji nisu dobro radili. Pitao sam je li bačena bomba na još koju muslimansku radnju. Kada je odgovor bio potvrdan otpustio sam Šćekića”, rekao je Pejaković.

Istraživanje „Vijesti“ ukazuje da je Šćekić otpušten mjesecima nakon što su bombaški napadi na muslimanske radnje prestali i u vrijeme kada je Pejaković najmanje pola godine obavljao ministarsku funkciju. To se dogodilo i nakon Čekovog hapšenja i pošto se mir u Pljevljima značajno vratio.

Miliki se gubi svaki trag

Nekadašnji konobar i kuvar Milika-Čeko Dačević se nakon dešavanja u Pljevljima preselio u Bograd gdje je bio savezni poslanik ispred Radikalne stranke Vojislava Šešelja.

Nakon što se suprotstavio Šešelju, izbačen je iz stranke i osnovao je otadžbinski pokret „Ravna gora“. Navodno i dalje živi u Beogradu. Dačević nije bio dostupan na telefon poznat „Vijestima“, niti mu se tokom višemjesečnog istraživanja moglo ući u trag.

U jednoj od posljednjih izjava koje je dao medijima, on je prošle godine „Vijestima“ rekao da je u avgustu 1992. bio žrtveni jarac potreban državnim organima da opravdaju haos u gradu.

Dačević

“Ako su u pitanju Muslimani u Pljevljima, neću da se miješam šta su službe radile ili nijesu radile… vojska, policija, paralelne formacije i rezervni sastavi… Ja nikakav problem nemam, apsolutno”, rekao je Dačević.

Dodao je da može da objasni mnoge stvari i mnoge istine, ne želeći da pojasni o kojim istinama se radi. “Ja se ne stidim ničega i nije me sramota da se vratim u taj grad”, rekao je tada Dačević.

Sjutra: (bivši gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković početkom devedesetih sijao strah i međuvjersku mržnju u rodnom gradu…)

(Tekst je realizovan u saradnji sa Danskom organizacijom za podršku projektima istraživačkog novinarstva u jugoistočnoj Evropi – SCOOP)

preuzeto sa  www.vijesti.me