Na konkursu Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ nagradu „Svitanje“ dobila je Božica Grujičić, koja je pisala o svom gradu, o našim Pljevljima. Nagrađeni rad Vam prikazujemo u cjelosti.
Oči ostaju zauvijek utopljene u ljepotama ovoga grada. U njegovim svitanjima, njegovim nemirima, njegovim nadanjima, njegovoj budućnosti. U onome što je bio, onome što jeste i što tek može biti. Ne volim sumorne priče o gradu koji navodno nema budućnost. Ne volim kada se naše duše sliju s njegovim maglama ne dozvoljavajući nijednom zračku sunca da progrije i pokaže pravo lice nekadašnje Taslidže. Za mene, ovo je mjesto inspiracije, mjesto izazova, mjesto u kome se sva čula miješaju. Jedino tu mogu da vidim šum rijeke, osjetim rast trave, čujem miris kiše, dotaknem zrak sunca i ne dozvolim da se ništa od svega toga izgubi u prahu svakodnevice.
Ne…ti ne moraš biti rođen u ovom gradu. Ne moraš ga vidjeti mojim očima, iz njega izrastati i u njegovim se tajnama utapati. Ali, ako me saslušaš i razumiješ, ako osjetiš dubinu moje vjere, nade i ljubavi, moj si prijatelj i moj brat. Ako makar samo prepoznaš, prolazeći nekadašnjim sokacima i kaldrmama, duh običaja i dah prošlosti, moj si saputnik na stazi koju su naši preci ljubavlju i krvlju gradili. Razumjećeš me i podržati poštujući moju različitost i činjenicu da ne pripadam onima koji probleme bijegom rješavaju. Ja ostajem ovdje sada i zauvijek. Čak i ako odem na kratko, shvatićeš da to ne činim zato što želim da se priključujem gomili koja odlazi, već zato što hoću da napojena novim snagama, tu snagu svom gradu udahnem. Jer, šta su veliki gradovi pred veličinom malih Pljevalja? Šta znači spoljašnji sjaj moćnih metropola pred dušom ovoga mjesta koja se otkriva kada se spletu zvuci Manastira Svete Trojice i Husein-pašine džamije, kada ti Vodice rašire krila, a Golubinja te u pohod pozove? Plašim se da smo počeli da zaboravljamo neprolaznu istinu da se ljepota jednog mjesta ne broji visinom višespratnica, već toplinom sa kojom pjesnici o njemu pjevaju. Zaboravljamo da se vrijednost gradova kao i ljudi ne mjeri spoljašnjim sjajem i bogatstvom, već bogatstvom i dubinom tajni koje u sebi kriju i od površnosti čuvaju. Ako sjutra odeš i zaboraviš da si kraj Breznice, tu, na drvenom mostu zaljubljenih, ostavio svoj čarobni ključ, nemoj se čuditi što će ti svi drugi ključevi biti nedostupni. Možda ćeš u modernoj potrazi za boljim, prosperitenijim i većim zauvijek ostati izgubljeni lutalica koji traži skriveno blago ne shvatajući da ga je već imao, ali nije od prolaznog blještavila prepoznao. Ali, ako ti je blizak onaj nepoznati čovjek koji na izvoru puni flaše vodom, i onaj zagrljeni par koji sjedeći na trošnoj klupi dodiruje srcem oblake, i onaj dječačić koji neuspješno pokušava da se spusti niz polomljeni tobogan, i onaj mladić koji na Trim stazi prikuplja snagu za predstojeće treninge, moj si saputnik, prijatelj i brat.
Pogledaj novim očima neusahli šum Ćehotine i Breznice, osjeti poziv Borovca i Bogiševca, oslušni miris vjetra sa Trlice, dotakni zrak sunca sa Golubinje i OSTANI! Vrijedi ostati. Vrijedi se boriti i u novom ruhu, stara Pljevlja obnoviti. Jer, ne pripadaš ti ovome gradu, ovaj grad pripada tebi!
