Jugoslovenski pisac i nobelovac Ivo Andrić preminuo je na današnji dan 1975. godine.
Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austrougarskoj.
Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a majka Katarina Andrić (rođena Pejić).
Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. Andrić je 1903. godine upisao sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studirao je na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu.
Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.
U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.
Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat.
Po izbijanju rata vratio se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga je uhapsila i odvela u šibenski, a potom u mariborski zatvor u kojem će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Za vrijeme boravka u mariborskom zatvoru, Andrić je intenzivno pisao pjesme u prozi.
Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do ljeta 1917. godine.
Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru: godine 1920. bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“…
U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“.
Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marselju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovjetka „Most na Žepi“.
Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vrijeme objavio je prvi dio triptiha „Jelena, žena koje nema“.
U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939). Prisustvovao je potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u dvorcu Belvedere 25. marta 1941. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnio je ostavku na mjesto ambasadora i vratio se u Beograd.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata živio je povučeno u svom stanu u Beogradu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela.
U isto vrijeme napisao je svoja najbolja djela koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu.
U periodu od 1944. do 1954. obavljao je više društvenih funkcija, što je zabilježeno u knjizi „Angažovani Andrić 1944-1954“.
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“. Oženio se 1958. godine Milicom Babić-Jovanović (1909—1968).
Novac dobijen od Nobelove nagrade 1961. godine u potpunosti je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Izvor: CdM




