Prema hrišćanskom predanju na Veliku srijedu, apostol Juda Iskariotski odlučio je da izda Hrista, a kao nagradu dobio je trideset srebrnjaka. Ovaj dan je takođe dan sjećanja na Novozavjetnu priču o ženi grešnici koja je mirom pomazala Hristova stopala i obrisala ih svojom kosom, čime ga je, u stvari, pripremila za pogreb.
Za ovaj dan bi se moglo kazati da je dan dvije vrste ljudskog poniženja i ljudskog pada. Judino poniženje predstavlja put bez povratka, moralno posrnuće i izdajstvo, a poniženje žene grešnice je poniženje radi uzdizanja. I kao što se u životu Gospoda Isusa Hrista ništa nije desilo slučajno tako i ova dva događaja imaju neprolazni smisao i značaj i predstavljaju više nego jasnu pouku i poruku ljudima.
Zato je Velika srijeda prilika da se prisjetimo svih naših ovozemaljskih i ovovremenih poniženja, svih naših svjesnih i nesvjesnih padova i uzdizanja i sve pogubnosti naše zablude da možemo biti srećni kada činimo drugima ono što ne bi učinili sebi.
Kakva je bila Judina sreća u poniženju dok su mu u njedrima zveckali srebrnjaci i kakva je bila ženina patnja u poniženju dok su je s prezirom gledali kako kleči pred Hristovim stopalima?
Ma kako odgovor na ovo pitanje bio jasan, ipak postoje oni koji se radije odluče za Judinu sreću nego za ženinu patnju, pravdajući se pred sobom i pred drugima da je do Judine sreće širok put i prosto mami da njime prošetamo, dok je do ženine patnje put trnovit i potrebna je hrabrost da bi se njime i zakoračilo.
Bilo je to vrijeme kada su Judini srebrnjaci bili razasuti svuda naokolo i kada su samo rijetki odoljeli da se ne sagnu i pokupe ih. Bio je to vakat kada je bilo normalno da se ljudima radi o glavi.
I čovjek ne odolje već se sage i pristade da zapali kumovu kuću. Dođe sa silom, naredi ukućanima da izađu i poturi ugarak u brvna koja su, trenutak prije toga, škripala dok je on prilazio.
Kako se samo varamo da prođe sve što bude!
Godinama je bježao i skrivao se, ali slučaj nanese i susret je bio neizbježan. „Kume, našeg ti kumstva, zapali li ti ono meni kuću?“. Nije se imalo kud i uslijedi potvrdan odgovor. „Neka ti je Bogom prosto, ja sam novu napravio a ja te kumim Svetim Jovanom da mi u nedjelju koja prva dođe krstiš naslednika.“
Odnekud u čovjekovim njedrima zlokobno počeše da zveckaju davno potrošeni Judini srebrnjaci.
Sve je mogao očekivati i sve je bio spreman da podnese samo ne ovakav oproštaj. Onaj koji se u svojoj sili nekada ponizio, sada je nijemo stajao pred silom božanskog poniženja.
I u tome se, bez ijedne druge riječi, kumovi rastadoše.
I osvanu nedjelja.
I čovjek se spremi i krenu.
Čim je izašao iz svoje kuće kleknu na koljena i zaputi se kumovskoj.
Cijelo selo se zgrecalo da vidi njegovo poniženje.
On je puzio uzdignute glave.
Krvav trag odavno je ostajao iza njega dok je prilazio da poljubi dobro poznat nagoreo prag i da to parče drveta zamoli za oproštaj.
I vrata se sama otvoriše pred poniženjem.
I kuća se zatrese.
I radost koja ga dočeka izvida mu rane.
I on začu ono davno zaboravljeno: „Dobro mi doš`o, kume! Hristos Voskrese!“.
autor, Rajko Palibrk
