Zaborav je najteža kazna, kako za one koji bivaju zaboravljeni tako i za one koji zaboravljaju. Zaboraviti znači potrijeti, izbrisati iz sjećanja dio svog života, a to znači postati siromašniji, bezvredniji i usamljeniji. Zato treba odoljeti zaboravu koji nam se svakodnevno preporučuje, posebno zaborav zajedničkog sjećanja i zajedničkih predanja.
Ipak, običaji i ukupno duhovno nasleđe srpskog naroda u ovom kraju, na sreću, ne predaju se baš tako lako zaboravu, čak ni onda kada pomislimo da je sve gotovo.
Nije bilo tako davno kada je važilo pravilo da nevjesti, kad dođe u kuću mladoženje, prvo kažu kako će koga zvati od ukućana u svom novom domu. Bio je to dio tradicije i jasan izraz poštovanja i prihvatanja zajednice u kojoj će ubuduće živjeti. Bio je to i veoma pouzdan način da se u svakom trenutku naglasi bliskost između one koja je došla i članova njene nove uže i šire porodice i njen jasan stav da će muževljeve bližnje poštovati i voljeti kao svoje rođene. Ona je za sve bila mlada a imena kojima je mlada zvala ostale odzvanjaju kroz vrijeme kao dukati jezika.
Svekar je postajao tata a svekrva mama. Ručni djever je postajao đever a ako je mladoženja imao još braće oni su bili: milđever, đešo, zlato, zlatan ili zlatić. Ukoliko mladoženja nije imao više rođene braće ova imena važila su za njegove prve rođake. Ostali mlađi muškarci u porodici ili bratstvu bili su: brato, bratić, blago, ružo ili ljupko. Mladoženjini stariji bližnji rođaci dobijali su, takođe, nova imena: gospodin, kiko, kika, čiča, ćiko, striko i ujko, a oni najstariji: đedo ili amidža.
Ništa manje značajno bilo je da nevjesta na prigodan način oslovljava ženski dio mladoženjine porodice. Najstarija muževljeva sestra bila je đeverinka, ostale zaove iste ili izvodnje, bile su: đevermila, milocvijeće, kadiva, kadivica, vila, vilka, cvetka, ljepša ili sekica. One starije žene, mladoženjina bliža ili daljnja svojta, postajale su: gospa, gospojinka, gospodarka, gospojica, snaša, strina, ujna ili tetka, mladoženjina baba majka a prababa nana. Za tek pridošlu nevjestu djeverova supruga, odnosno jetrva postajala je domska sestra ili seka.
I tako bi se upotpunio spisak imena koja bi nevjesta ubuduće koristila uz ona već postojeća. I, naravno, ne daj Bože da se zaboravi. Mladoženja je za nevjestu postajao „on“ a isto je značilo i za mladu. Ona je za svog muža postajala „ona“. Tako bi „on“ i „ona“ proživjeli čitav život i prebrodili sve volje i nevolje, a da jedno drugo nikada po imenu ne oslove, barem pred drugima.
Zaborav ili uspomene. Na nama je da se odlučimo za jedno ili drugo, ali prije nego što to uradimo treba preturiti malo po sjećanjima možda tamo nađemo nekog zlata Zlatana, nekog brata Bratana, nekog blaga Blagana, neku kadivu Kadivicu, neku seku Sestricu ili neku nanu Njegosavu. Možda negdje u duši radosno odjeknu te riječi i možda zauvijek nestane zaborava.
autor, Rajko Palibrk
