Ima susreta i susreta. Onih svakodnevnih, sa ljudima sa kojima živimo i radimo, koje skoro i ne primijetimo, koji se podrazumijevaju i koji ne zasluže da ostanu u sjećanju. Postoje i oni drugi, koji se pamte, koji svojom posebnošću i značajem ostave trag i uvijek bude prijatne ili ružne uspomene.
Postoje trenuci kada sabiramo ili oduzimamo ono što smo i ono što nijesmo, ali su najrjeđi i najduže ostaju u pamćenju susreti sa svojom sudbinom.
Priču o jednom takvom susretu, davno mi je ispričao starac koji je dugo i mnogo pamtio, a koji je rijetko i samo odabranima govorio. Njegova priča bila je poput svjetlice. Započne negdje između mrkih oblaka njegovih gustih obrva, spusti se niz izbrazdano lice i tek nakon neobično kratkog uzdaha iz grudi začuje se dubok i smiren glas. I priča potekne. U početku kao potmula grmljavina iz daljine, a potom, kad se ustave oburvaju, priča nabuja i ponese sve pred sobom.
Bila su teška vremena. Očekivao se kraj rata. Negdje, na južnim stranama, u nepoznatim vrletima, dok je jedne noći, u predahu borbe, ležao usamljen na proplanku i razmišljao očiju uprtih u nebo, osjetio je da mu neko prilazi. Pridigao se i imao je šta vidjeti. Tu pored njegovih nogu, mjesečina je obasjavala krupnu, sivkastu zvijer koja ga je mirno posmatrala očima što su se žarile poput dva velika ugarka na ognjištu.
Svikao na sve nevolje i ovu je prihvatio mirno. Znao je da mu jedino, upravo mir može pomoći. Samo se blago pridigao i cijelu noć su se, oči u oči, gledali čovjek i vuk. Ni jedan pokret, ni jedan treptaj, ni glas. Brzo je nestalo i straha i ostalo je samo vrijeme, tromo i teško. Pred zoru su se rastali, tiho i bez pozdrava, kao da je i jednom i drugom bilo žao, kao da ih je taj susret zbližio, kao da su postali prijatelji.
Nakon rastanka još dugo je ostao nepomičan. Osjećao je samo kako svanjava. Trgnuo se tek na zvuk trube i pridigao. Prilazeći ćutke prema stroju osjetio je na sebi začuđene poglede svojih saboraca. Podnarednik je stigao samo da ga zapita zašto je potpuno osijedio i ne čekajući odgovor komandovao je pokret. Potom je zapucalo sa svih strana.
I ovdje prestaje jedna, a počinje druga priča.
Od tog susreta sa svojom sudbinom, potpuno osijedio sa samo osamnaest godina, proživio je još cijelih osamdeset godina i prebrodio nebrojeno nevolja. Sve je prihvatao mirno kao da je odavno znao što će doći. Sve je pamtio, a samo je vjerovao onom što je očima vidio, očima koje su se i u najvećoj tami, žarile poput dva velika ugarka na ognjištu.
autor, Rajko Palibrk
