Poznanik

Milenko Miro Šarac

Pljevaljska priča

A poznavao si ga, bolje reći, susretao godinama. Skoro svakoga jutra. Ti bi žurio na prvi čas u školi, a on negdje gore u zgradu Elektroprivrede, ili možda vojnu kasarnu. U dugačkoj ulici, sa imenom poznatog crnogorskog junaka, koji je kako reče Danilo Kiš, u poznim godinama, slavi mača dodao i slavu pera, prolazili ste jedan pored drugog, obično kod Pijukove prodavnice ili još češće kuće fudbalera Čakara, a eventualno kada bi krenuo koji minut kasnije, dolje pri dnu ulice, kod cvjećare, pred kojom su obično stajali neki ljudi u crnini sa plastičnim cvijećem u rukama. Išao si uvijek lijevom, grobljanskom stranom ulice, tamo gdje je trotoar širi, s jeseni ulijepljen kišom i nazubljenim eliptičnim lišćem bijelih topola (populus alba), a zimi pun snijega i leda. Nisi nikada imao racionalno objašnjenje zašto voliš taj pljevaljski snijeg, znaš samo da ti je on vraćao neki mir, pojačavao tvoje duševne sposobnosti, kao u onom sjetnim Nogovim stihovima:
„nek pada snijeg Gospode
iz sjećanja po očima..”
Prvih godina se niste pozdravljali, uostalom jedan o drugom niste znali ništa, mada ti je, ipak, pomalo misteriozno djelovala njegova obična, jeftina, iskrzana skaj tašna sa „federom“ koju je stalno nosio pod miškom. Mora da je neki kurir, pomislio si ponekad. Stvar se donekle promijenila onog zimskog jutra, jer si se baš u trenutku kada je on prolazio, poklizao i pao, onako dugačak, tvoji Pljevljaci, zlobni, kakve ih je Bog dao, rado bi rekli „digao sve četiri uvis“. Prišao je, pružio ti ruku i nekim dubokim i moćnim glasom, koji nije bio u skladu sa njegovim fizikusom upitao: “Ubi li se, bolan!?!“ Mrzio si to pljevaljsko „bolan“, tu riječ sa dubokim etimološkim raskorakom, koja nije imala nikakve veze sa bolom, bila je svojevrstan, mada ne i direktan, otomanski relikt, riječ kojom onaj kome je upućena dovođen u određenu statusnu defanzivu, riječ koja spaja nespojivo, spaja egoizam i sažaljenje, dakle, nekakav pljevaljski „sorry“. Ono „ubi li se“, bio je iskaz interesovanja za tvoje povrede, dakle, nikakve veze i primisli sa suicidom, ne daj Bože, pojednostavljeno, opet jedna od onih pljevaljskih besmislica, kao kad tvoja usjedjela komšinica Raduša pomiješa glagolska vremena, moral i eros, zakletvu i laž i ko zna šta sve još i izgovori onu njenu čuvenu kletvu„ako ću, sve me jebalo.“
Poslije ovog događaja, osjetili ste potrebu, da se pozdravljate prilkom susreta, u početku je to bilo ono konvecionalno „dobrojutro“, da bi se vremenom „raspričali“ i izmijenjali neku od poznatih meteoroloških fraza tipa „bogami, jutros hladno“ ili „uh, što će danas biti vrućina“ i slično. Jedino će on, snjegovitog (upadnog) marta, kada si pratio Konstantina Balahuljina na autobus, a susret je bio malo niže, pored čuvene kafane „ORELO GORELO“, izgovoriti rečenicu, koja je mogla biti poziv na razgovor, rekao je otprilike: „Kuda ćete, vas dvojica, po ovom kijametu?“
I onda, prošle godine, negdje početkom jeseni, bez obzira što si išao niz istu ulicu i u isto vrijeme njega nije bilo. Kao u Dobrišinoj pjesmi „ i nema ga dan, i nema ga dva…”, pomislio si da je možda otišao u prevremenu penziju, uzeo otpremninu, proglašen tehnološkim viškom, kako bi se to sve danas reklo. Ma, samo neka je čovjek zdravo, pomislio si. Čovjek o kome, u stvari i poslije svih godina „poznanstva“, nisi znao ništa. Čak ni ime.
Kupio si, mada znam da nemaš običaj, lokalne novine i tamo na stranicama na kojima “obavještavaju kumove, komšije, rođake i prijatelje”, a ovdje se novine , uglavnom, i kupuju zbog tih nekrofiličnih poriva, zbog te perverzne ljubavi prema svemu neživotnom, vidio si sliku i istog trena shvatio da je to ON. Saznao si njegovo ime i prezime, i godinu rođenja, firmu u kojoj je radio (pomogli oko sahrane), te članove porodice, ( bio je jedinac, izgleda i najmalađi, jer četiri sestre su se ne slaučajno zvale, Stojanka, Stamena, Stana i Stanojka), saznao datum pomena i neke manje bitne stvari, kao na primjer ime pastorka Ilije. Jednostavno, u pola minuta si saznao sve, a možda, opet, nisi saznao ništa. Onda si se pokajao što si kupio te lokalne novine.
I pored jakog bola u leđima, simptoma lumbalne stenoze, sjedaš za računar i pišeš priču koja počinje rečenicom: „Nikada nisam saznao ko je bio čovjek, koga sam proteklih dvanaest godina susretao, svakoga jutra, u ulici Marka Miljanova.“