Nekada je u svakom našem zaseoku postojalo bar po jedno zabranjeno mjesto, mjesto koje se zaobilazilo kad god je to bilo moguće i na kom se nije boravilo osim onoliko koliko se moralo. Od takvih mjesta svi su zazirali a djeci je bio i izričito zabranjen pristup pa nije bilo poželjno ni da pređu preko tog mjesta a kamo li da se igraju ili da tu sjede, ili, ne daj Bože, da kojim slučajem zaspu.
Pored vilinog kola koje je poznato u svim slovenskim narodima, u našim krajevima takvo zabranjeno mjesto bilo je ono gdje se snovala i navijala osnova za tkivo. Takvo mjesto je bilo obilježeno sa dvije deblje, niske so`e pobodene u zemlju i razmaknute za dužinu vratila.
„Snovati“, „navijati“, „osnova“, „tkivo“, „so`a“, „vratilo“ i još riječi koje će doći u ovoj priči, zvuče tako nepoznato i mnogima od nas predstavljaju nešto sasvim drugo od onog što su značile ne tako davno kad su te riječi bile žive i, itekako, životne.
No, tako je kako je kad nam već odavno ni gaće ni košulju, ni jastuke ni gubere, ni povoje ni pokrove ne tku majke već „maćehe“; kad u njih nije utkana ljubav već ravnodušnost.
I upravo zbog toga što se nekada u tkivo upletala ljubav i dobrota, to mjesto gdje se snovala i navijala osnova bilo je zabranjeno jer se znalo da se, tamo gdje se radi o ljubavi i dobroti, uvijek pojavi mržnja i zlo.
Na tom mjestu su razvezivani svi čvorovi, istezane sve žice i slagane u besprekoran poredak na vratilo. Na tom mjestu se iz nereda pravio red i prebrojavana „pasma“ koja su imala po deset „čisonica“ a svaka „čisonica“ imala je po tri žice. A kada bi se sve sabralo ničega nije smjelo biti „poliko“ već samo „potako“. Sve je moralo biti u „paru“ a nikako „raspar“.
Na kraju je osnova bila potpuno navijena na vratilo a iza svega i nakon svega je ostajalo dovoljno lošeg da to mjesto bude zabranjeno kako se boravkom na njemu ne bi, uz dijete primilo nešto što ne valja.
Koliko se u narodu vjerovalo da na mjestu gdje se „snovala“ i „navijala“ osnova za tkivo boravi zlo i „nečiste sile“ potvrda je i to što su neki dani u godini bili dani nesnovice, dani kada se taj posao nije smio raditi. Prva nesnovica bila je u martu, od „Marta Jevdokije“ do Mladenaca, druga nesnovica bila je za vrijeme „međudnevice“ tri dana prije Velike pa do Male Gospojine a treća od Andrijevudne, pet dana pred Nikoljdan, do Malog Božića.
Bože, koliko „nepoznatih“ riječi! I koliko priče da bi se kazalo da je nekada naš narod vjerovao da će, ako se igraju na mjestu gdje se snovala i navijala osnova za tkivo, djeca nagaziti na kakav „sugreb“ i da će se kad odrastu, zbog toga, „plekati“ u sve niti!
To „plekanje“ u sve niti nekada je bilo daleko od vrline. A sada? Sada, kao da smo svi rođeni na nekom mjestu gdje se snovalo i navijalo i to u vrijeme nesnovice.
autor, Rajko Palibrk
