Jutarnja priča… Najamnik

Bila je to već četvrta jesen koju je Radovan provodio u najmu. Kao četvrtog brata u velikoj a u svemu „oskudnoj“ zadruzi moglo ga je zapasti jedino to. Svoj posao radio je marljivo i predano kao da je sve bilo njegovo. Mlad, naočit i u punoj snazi, s proljeća bi orao i vlačio, ljeti je bio kozbaša i prvi u vršaju, pod jesen bi bio kod tora s ovcama a zimi brinuo oko sve stoke. Domaćin ga je pošteno plaćao a nije oskudijevao ni u hrani, ni u odjeći i obući. Po svemu je bio kao domaće čeljade osim što je spavao u ambaru ili u kućari kod ovaca.

Za Milicu se pročulo od malena. Bila je i ostala jedinica kod domaćina u čijem su se toru tri puta uzastopno  ovce „hiljadile“. Svi su je držali kao malo vode na dlanu a ona je stasavala nekako brže od drugih djevojaka. Omalena, crnokosa a bijelog gospodskog lica, bila je jedra „kao naljevak“. Radila je sve poslove naporedo sa ostalima a tek ponekad, i to uz obavezan očev prekor, drugima je davala do znanja ko je i šta je i čija je.

Tako je bilo i prvog dana kada je u kuću njenog oca stigao novi najamnik.

Kosanica je bila u punom jeku. Svi su „skočili“ da pograbe otkose i da sijeno strpaju u plašće prije kiše. Kako bi koji plast bio strpan do pola Milica se pela i uvršavala ga. Stojeći pored jednog koji je bio strpan do pod sam vrh, skoro naređujući, reče Radovanu da je podigne na podinu. On baci vile, obuhvati je oko struka i podiže je kao da je pero. Dok je, za trenutak, raširenih ruku lebdjela podignuta snagom momačkih ruku, pogledi im se susretoše.

U tom trenutku svjetlica ukrsti iznad planine i oblak se prolomi.

Radovan ponovo dohvati vile. Bacao je sijeno i kako bi koji put pogledao gore dočekivala bi ga nepoznata bjelina a on nije imao vremena da razmišlja da li su to oblaci ili odsjaji munja. Osjećao je kako su mu oči zamaglile od te bistrine i kako sve jače i jače steže vile. Dok je podizao ruke da spusti Milicu sa plasta, pogled mu razbistri dašak vjetra ali ga pramen njene, već mokre kose, kao kandžija, ošinu preko lica. Potom svak ode svojim poslom a plahi petrovski pljusak se polako i moćno razli preko livada.

Smjenjivala su se ljeta i zime i eto, došao je dan da Radovan prestane biti najamnik. Još samo ovu noć da prespava u kućari kod tora i ujutro se vraća svojoj kući.

Leži i razmišlja. Sve je poslove posvršavao, lijepo se i ljudski pozdravio sa domaćinom i ostalim ukućanima, ali mu ostade nažao što se i sa Milicom nije oprostio. Nije je bilo u kući a nije bio red da baš nju čeka.

Ono, nije da je nije zagledao sve ove godine i kako raste i kako se pretvara u silnu djevojku a i ona je njega gledala, prvo ispod oka a poslednjih dana nekako čudno i pravo u oči.

– Šta je tu je, ne može se protiv sudbine, pomišljao je. Pred oči mu se vrati onaj dan i ona nepoznata bjelina koja ga je zaslepljivala kad god bi zamahnuo vilama. I nije više znao da li je Milica san ili java. Da li su to pramenovi njene kose ili pomrčina kroz koju blistaju samo dvije zvijezde Danice. Nije imao vremena da vidi šta mu to prži dlanove i kakav ga to vreo vjetar omamljuje. Osjećao je samo da je snažan poput onog davnog petrovskog pljuska i da se njegova snaga polako i moćno razliva preko rascvjetalih livada.

Otišao je čim je zora zaruđela. Nije se osvrtao. Znao je da odlazi zauvijek i da Milicu nikada više neće vidjeti. Tog dana svatovi iz daleka su dolazili po nju. Svratio je na potok da se umije. Raskopčao košulju  i na grudima ugledao biljeg – dvije, u grču, raširene šake. Poznao ih…

Radovan je postao domaćin za kog se čulo nadaleko, samo nikada nije dao ni da mu pomene ženidbu. Bratovsku djecu je podizao i pazio kao svoju. Jedno od njih mi se klelo da je svojim očima gledalo kako, pošto je ispustio dušu, nestaje biljega sa njegovih grudi.

autor, Rajko Palibrk