Za njega su govorili da je lažov kakvom nadaleko nema ravna i kakvog majka još nije rađala. Kad je on lagao nije solio ali nije bio poput današnjih lažova, već lažov svoje vrste, rođen za tu rabotu i majstor svog zanata. Radio je to što je radio, ne iz bilo kakvih časnih ili nečasnih pobuda, već zato što mu je to bila priroda, što je u laganju pronalazio sebe i jedino kad je lagao bio je svoj na svome.
Kad bi radio bilo koji drugi posao napremase se moglo vidjeti kako mu to ne ide od ruke, ali kad bi počeo da laže svi su mu za taj posao morali skinuti kapu ili pružiti ruku.
Oni koji nijesu imali tu sreću da ga čuju kako laže mislili su da ga je narod „uzeo na zub“ ali čim bi čuli kakvu njegovu priču ostajalo im je da samo prošire legendu koja je uvijek išla čas ispred a čas iza njega.
Nije on bio od onih uz čiju laž idu krađa i prevara, zloba, pakost i lukavstvo, već naprotiv, njegova laž donosila je ljudima razonodu, osmjeh i svaki zbor i razgovor činila prijatnijim.
Kad je lagao, lagao je glasno i pred svima i glavni lik svih njegovih laži bio je, jedino, on sam, jer ne bi bio to što je bio da je u svoju laž htio da uplete ikoga drugog.
Njegova laž je bila sitno prosijana, dobro podmašćena, majstorska, i sve u svemu – laž čista k`o suza. Kad je on lagao govorili su da ne laže nego melemi što je i bilo pravo ime za njegove priče koje su dolazile kao melem na rane onima koji su sve u životu shvatali ozbiljno i kojima je surova istina, vremenom, opustošila dušu. On u stvari i nije lagao samo je pomalo iskrivljavao, uljepšavao i činio sočnijom istinu i ono što je sam proživljavao dali u javi ili u snu. A sve to ne bi bilo ništa da nije bio, nadasve, velika poštena duša i ništa manji maštar i sanjar o svemu onom što mu se u životu nije dalo dokučiti.
Za ono što su svi znali da nema, on je govorio da je imao, tamo gdje su svi znali da nije bio on je bio i nekad je radio ono što nikad nije i sve to što nije bilo, za njega je bilo nekad i on je upravo, baš to svojim očima gledao.
Ponekad bi oni naivni i lažovi one druge sorte, pokušali da ga uhvate u laži, da ga ponize i zastide ali su uvijek ostajali kratkih rukava jer njegove laži su bile bez svjedoka ili su svjedoci u tim lažima igrali samo kratku i to potpuno istinitu ulogu. Upravo ti svjedoci koji su potvrđivali dio njegovih laži stvarali su zabunu i dilemu gdje je u svim njegovim pričama granica između istine i neistine.
Kad je on lagao nije moglo imati granica. On je svijet surove zbilje ljudskih sitnih života uljepšavao svilenim nitima svoje mašte koju je nekad neko, greškom, nazvao laž. Ta njegova laž nije imala kratke noge već je lako i dugo putovala i putuje i dan – danas pretvorena u legende i mnogi se kunu da je istina. Iza njegove laži ostao je širok trag, jer je samo jedna lažna riječ drugih donijela više zla nego sve ono što je on slagao za čitav život.
I da je sreće da je bilo i da ima više takvih kao što je bio onaj kom su povjerovali jedino kad je sakupio prijatelje, popio sa njima po čašu rakije, rekao da mu je to poslednja, legao na postelju i otiš`o Bogu na istinu.
autor: Rajko Palibrk
