Situacija u iz dana u dan postaje sve teža, dok nadležni mjesecima bez konkretnog epiloga prebacuju odgovornost sa jedne adrese na drugu. Račun Sportskog centra i dalje je blokiran zbog duga prema DOO „Čistoća“ od oko 50 hiljada eura, a sedam zaposlenih, koji održavaju objekat i omogućavaju funkcionisanje sportskih i kulturnih događaja, praktično rade bez ikakve sigurnosti i bez redovnih zarada.
Najveću odgovornost za stanje u kojem se nalazi SC „Ada“ teško je tražiti bilo gdje drugo osim u višedecenijskom odnosu države i lokalnih vlasti prema ovom objektu. Gotovo tri decenije dopušteno je da Vlada ima većinsko vlasništvo nad sportskim centrom koji je građen novcem Pljevalja i zbog potreba građana Pljevalja, dok su brojni sportski objekti građeni sredstvima ovog grada odavno prešli u vlasništvo lokalnih samouprava u sredinama gdje se nalaze.
Umjesto rješenja, iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mjesecima stižu gotovo identični odgovori o „pribavljanju mišljenja“ i „pripremi materijala za radna tijela Vlade“. Takav odgovor, nakon toliko vremena, više djeluje kao pokazatelj potpunog odsustva volje da se problem riješi ili nedostatka elementarnog razumijevanja ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi sportski centar.
Dok administracija razmjenjuje dopise i mišljenja, zaposleni u SC „Ada“ ostavljeni su da sami održavaju objekat i organizuju brojne sportske i kulturne manifestacije. Uprkos svemu, hala funkcioniše zahvaljujući malom broju radnika koji već mjesecima rade u gotovo nemogućim uslovima.
Istovremeno, blokada računa neće biti povučena dok se dug ne izmiri, pa je jasno da vrijeme nije saveznik Sportskog centra. Svaki novi mjesec bez odluke dodatno produbljuje problem i približava SC „Ada“ potpunom gašenju.
Ironično posmatrano, možda bi najjednostavnije rješenje za nadležne bilo da se jednostavno stavi katanac na sport u Pljevljima. Tada više ne bi bilo problema oko finansiranja klubova, održavanja objekata, grijanja hale, uslova za treninge i takmičenja. Ne bi bilo ni potrebe za zaposlenima, niti za obavezom da se mladima obezbijede osnovni uslovi za bavljenje sportom.
Međutim, pravo pitanje je da li je moguće da grad veličine i značaja kakav imaju Pljevlja dozvoli da njegov najveći sportski objekat bude prepušten dugovima, birokratiji i čekanju „mišljenja“.
