U Pljevljima je u posljednjih trideset godina samo jedan novinar uspio da riješi stambeno pitanje kroz modele koji su u istom periodu bili dostupni lokalnim funkcionerima, činovnicima i zaposlenima u javnim institucijama. Ovaj podatak snažno ilustruje dugogodišnju marginalizaciju novinara i medijskih radnika, ali i odnos države i lokalne zajednice prema profesiji koja ima ključnu ulogu u zaštiti javnog interesa i demokratskih procesa.
Prema procjenama Sindikata medija, više od četvrtine novinara u Pljevljima i dalje živi kao podstanari, dok ostali stanuju u roditeljskim domaćinstvima, širim porodičnim zajednicama ili u nekretninama koje su u vlasništvu bračnih partnera. Značajan broj njih koristi imovinu stečenu nasljeđem, često bez riješenih imovinsko-pravnih odnosa, što dodatno produbljuje osjećaj nesigurnosti, pravne neizvjesnosti i socijalne nestabilnosti.
Jedan od pljevaljskih novinara, koji je insistirao na anonimnosti, navodi da već više od deset godina sa porodicom živi kao podstanar, bez realne mogućnosti da se kreditno zaduži. „Radio sam i po deset mjeseci bez plate, a istovremeno sam morao da plaćam kiriju i troškove života. O stambenom kreditu u takvim uslovima nijesam mogao ni da razmišljam“, kazao je on.
Posebno težak položaj imaju mladi novinari, koji prethodnih godina nijesu mogli da učestvuju u državnim programima stambene podrške, uključujući i nastavak akcije „1000+“. Iako je cilj tog programa bio da mladim bračnim parovima do 35 godina omogući povoljnije rješavanje stambenog pitanja, veliki broj novinara bio je isključen zbog nedostatka stalnog zaposlenja – što je u ovoj profesiji, naročito u malim lokalnim redakcijama, prije pravilo nego izuzetak.
Za razliku od zaposlenih u drugim sektorima na lokalnom nivou, koji su kroz različite fondove, komisije i povoljne modele dolazili do stanova ili kredita, novinari nijesu imali ni institucionalnu podršku ni sistemske mehanizme koji bi prepoznali specifičnost i društveni značaj njihove profesije.
Predsjednik podružnice Sindikata medija za Pljevlja, Edin Zuković, ocijenio je da ovi podaci predstavljaju poraznu sliku stvarnog položaja novinara u ovom gradu.
„Slobodan čovjek može biti samo onaj koji ima pristojnu zaradu i krov nad glavom. Nažalost, novinari u Pljevljima to decenijama nijesu imali“, kazao je Zuković.
On je naveo da su tek u posljednje vrijeme, nakon povećanja sredstava koja se izdvajaju za lokalni i javni emiter, pojedini novinari uspjeli da ispune uslove za dobijanje stambenog kredita. Riječ je, kako ističe, uglavnom o ljudima sa više od 25 godina radnog staža, koji su tek tada postali kreditno sposobni.
„To je više nego porazno. Ljudi su nakon četvrt vijeka rada konačno došli u situaciju da mogu da razmišljaju o stanu. To ne govori o napretku sistema, već o njegovom dugogodišnjem neuspjehu“, naglasio je Zuković.
Kako je dodao, dio novinara je ranije riješio stambeno pitanje isključivo zahvaljujući prihodima bračnih partnera, često uz ozbiljna lična i porodična odricanja. U pojedinim slučajevima, novinari su, prema njegovim riječima, formalno bili nosioci kredita, ali bez realne finansijske sigurnosti.
„Bilo je perioda kada se po deset mjeseci uzastopno nije primala plata, a kasnije i po pet. Ljudi su u takvim uslovima preživljavali, vraćali stambene kredite, školovali djecu i istovremeno radili posao od javnog interesa“, kazao je Zuković.
Prema njegovim riječima, podrška Sindikata i samih medija bila je kontinuirana, ali su institucije koje su mogle da pomognu – i na državnom i na lokalnom nivou – godinama ignorisale ovaj problem.
„Lokalna zajednica je, slikovito rečeno, imala čepove u ušima kada je u pitanju novinarska profesija. Sticao se snažan utisak da je sistemski tolerisano gašenje novinarstva u Pljevljima“, naveo je Zuković.
On je podsjetio da su pljevaljski novinari godinama ukazivali na probleme koji su pratili masovnu privatizaciju u ovom gradu, tokom koje je ugašeno 27 preduzeća, među kojima i 11 industrijskih giganata. Uprkos sopstvenoj materijalnoj nesigurnosti, novinari su pokušavali da ove procese učine vidljivim javnosti.
„Tek danas se vidi koliko su problemi na koje smo ukazivali bili ozbiljni – od saobraćajne izolovanosti i višedecenijskog zagađenja vazduha, preko devastacije šumskih resursa, do slučaja Vektra Jakić, jedne od najvećih prevara kada je riječ o državnim interesima. Ukazivali smo i na činjenicu da najveći drvni kombinat i najveća peletara u ovom dijelu Evrope ne rade“, rekao je Zuković.
Slična situacija prisutna je i u drugim opštinama na sjeveru Crne Gore, gdje su lokalni mediji finansijski iscrpljeni, a novinari prepušteni nesigurnim ugovorima, niskim zaradama i potpunom izostanku sistemske podrške.
Sagovornici upozoravaju da je neophodno da država preuzme aktivniju ulogu, po uzoru na model finansiranja i zaštite koji postoji kada je riječ o Javnom servisu. Stabilno finansiranje tog sistema omogućava sigurnije zarade i dugoročnu održivost, dok lokalni mediji, iako obavljaju jednako važnu javnu funkciju, ostaju izvan tog okvira.
„Ako država prepoznaje javni interes kroz Javni servis, onda mora da prepozna i značaj lokalnih medija, posebno na sjeveru, gdje su oni često jedini izvor informacija“, ocijenio je Zuković.
On smatra da bi država ili lokalna zajednica trebalo da formiraju poseban stambeni fond za novinare koji nemaju riješeno stambeno pitanje, ali i da obezbijede mehanizme podrške onima koji su, uz velike lične žrtve, već ušli u dugoročna kreditna zaduženja.
„Na taj način društvo bi se makar djelimično odužilo novinarima koji su decenijama, u izuzetno teškim uslovima, ukazivali na probleme od javnog značaja i branili interes građana“, zaključio je Zuković.
